– Ovogodišnja književna produkcija je čirava, bolesna, većinu romana koje sam dobio na žiriranje gadilo mi se uzeti u ruku…

– Sve sami neki odvratni osjećaji, sve sami porazi, tuga, jad, očaj, pobjeda okrutnog života nad slabim, utučenim pojedincem. Ako to i jest slika naše stvarnosti, meni se to gadi čitati, kamoli nekom preporučivati da čita – tako je, kočoperno i nadmeno, o prošlogodišnjoj romanesknoj produkciji govorio predsjednik T-portalovog žirija Igor Mandić na večerašnjoj dodjeli te najizdašnije domaće književne nagrade.

Nakon što su na terasi kafića Muzeja prekinutih veza proglasili pobjednika, Tahira Mujčićića i njegov roman Budi Hamlet, Pane, Hamlete, opet je dobio riječ Mandić i počeo nahvaljivati roman svog generacijskog kolege, ističući ga trijumfalno kao opoziciju svoj toj romanesknoj gubavosti o kojoj je ranije s gađenjem govorio: da je Mujčić najveće ovogodišnje osvježenje, da je on vratio hrvatskoj književnosti humor, vedrinu koju navodno protjeruju iz hrvatske književnosti. Uz to je još naveo Antu Tomića kao primjer velikog humoriste kojega književna elita, kao, nešto prezire jer posjeduje izvorni humor.

Mandićevo je naklapanje djelovalo otužno. Taj jadan film on ponavlja još od davnih sedamdesetih kad se zalagao za Momu Kapora i njegovu vitalnu prozu punu ljudske topline, humora. U to mu je vrijeme to koliko toliko i prolazilo, jer Kapor je za Tomića i ovo naše humoristično dno ipak bio vrh vrhova. Ali večeras, to je fakat djelovalo kao naklapanje pomalo pakosnog, donekle vitalnog djedice koji je dobio svojih pet minuta pa trkelja nešto o starom, dobrom češkom humoru koji toliko nedostaje hrvatskoj suvremenoj književnosti. Pritom je rabio dosjetke u stilu Bobija i Rudija koje se danas još mogu čuti samo po periferijskim birtijama iz usta starih, dobroćudnih alkosa, te izumiruće vrste.

I nikako se nije gasio. Poneki u publici su negodovali, jedan pisac srednje, postkvorumovske generacije poluglasno je dobacio:

– Mandiću, ne seri!

Nakon toga je raznježeni laureat Tahir Mujčić pak počeo hvaliti Mandića, njegov smisao za književnost pomiješan s briljantnim humorom.

Fakat su bili besramni. Valjda je takva starost, boli te kurac za sve obzire, pričaš do iznemoglosti kad ti se pruži prilika da je netko prinuđen slušati te.

Laureat je svoje izlaganje i završio pravim pravcatim vicem s početka sedamdestih, kojemu su se iz samilosti nasmijali samo oni koji su sjedili do minijaturne, improvizirane bine na terasi kafića na Katarinskom trgu.

Ta terasa gornjogradskog bircuza pojačavala je dojam otužnosti dodjele nagrade. Mandić i Mujčić djelovali su kao dva beketovska poluharlekina koji sipaju ocvale fore na pustari suvremene hrvatske književnosti. Time su nenamjerno čak i zadobili neki zadah aktualnosti. Falio im je samo finalist Pavao Pavličić koji je ipak imao toliko lucidnosti da se ne pojavi na dodijeli. Pa da i on zapodjene neku anegdotu o čitanju i pisanju, neku od onih kakve već desetljećima sipa u dvotjedniku Matice hrvatske, Vijencu. To bi onda bio totalni beton, topli, humoristični češki film Selo moje malo. Svi bi bili okrijepljeni dobrim, starim humorom.

Uz Pavličića (nominiranog za naslov Muzej revolucije), u finalu su još bili Tatjana Gromača (Božanska dječica), Igor Rajki (Detektor istine) i Josip Mlakić (Planet Friedman), sve sami teški, čiravi crnjaci .

Željko Špoljar

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.