michel houellebecqKino Europa. Human rights film festival. Direktor festivala Petar Milat u uvodu govori kako su se dugo dvoumili hoće li film ‘Near Death Experience’ uvrstiti u program, uklapa li se uopće. Na kraju su odlučili da hoće, neka ga.

Zatim Marinko Koščec govori o filmu koji ćemo za koju minutu pogledat. U filmu glavnu ulogu igra Michel Houellebecq, a Koščec je njegov obožavatelj, puno toga zna o njemu, njegovoj prozi, radu.

– Neću reći jel to dobar ili loš film, reći ću samo nešto da se razumije ishodište ovog filma. To da je Houellebecq angažiran oko filma, nije slučajnost. On nije bez filmskog obrazovanja, išao je u filmsku školu, a lani smo ga gledali u „Otmici Houellebecquea“.  Kao čitatelju, meni je je zanimljiva poveznica filma „Near Deah Experience“ s prvim Houellebecqovim romanom „Širenje područja borbe“ u kojem sredovječni čovjek govori o svojoj depresiji. A na samom kraju romana biciklom odlazi u prirodu, da se otuđeni čovjek pokuša vratiti arhetipskom čovjeku stopljenim s prirodom. Taj cilj neće mu uspjeti. Mislim da se ovaj film fokusirao na to što je bilo s tim čovjekom nakon kraja romana, kad se biciklom zaletio prema nekakvom brdu – rekao je Koščec.

Na trenutak je zastao, progutao nakupljenu slinu i nastavio:

– Ovaj film počiva na suludoj kombinaciji lika alkoholičara i biciklista. Houellbecq djeluje kao da je naglo ostario, oronuo, tu više nema poze, to je on bez maske, gol u svojoj oronulosti. Pitam se kako uopće može živjet u takvom stanju. Svi Houellebecqovi romaneskni likovi kao da se nanovo proživljavaju kroz ovaj lik u filmu. Je li to film o Houellebecqu? Odgovor je da i ne. Vidjeli smo već dokumentiranje umiranja pisaca na filmu, a ovdje vidimo čovjeka blizu smrti. Ovo je ujedno i antifilm. On je često prejednostavan, ponekad čak i jeftin, kao i Houellebecqova proza, ali iskazuje stvari koje nas ne mogu ostaviti ravnodušnim – završio je Koščec izlaganje.

Film je krenuo na platnu. Oluja trese grane. Onda se pojavljuje Houellebecq na šanku nekog prosječnog kafića. U filmu H glumi Paula. Lagano ostarjelog službenika koji doma ima ženu i dvoje odrasle djece. Paul je službenik u nekakvoj teleoperaterskoj tvrtki. Doma sjedi i pije vino iz kartonske kutije. Žena i ta odrasla djeca se ne vide previše, prosječna obitelj, idu po supermarketima, žive, rade, studiraju, klasična smorana. Paul djeluje sjebano. Nitko na njega u toj svakodnevnoj rutini ne obraća previše pažnju. Kad su mu žena i djeca doma i kad previše buče, on izlazi van. Ima trkaći bicikl. Van izađe u biciklističkim tajicama, dresu. Presmiješno je oronulog Houellebecqa vidjet u tim biciklističkim tajicama na biciklu, s kacigom na glavi. Pred starost radi od sebe totalnu budalu bez imalo krzmanja, jebe mu se.

Biciklom odlazi u podnožje nekakve planine, kao u Zagrebu da dođe u podnožje Sljemena na primjer, i krene se penjat. Dakle, penje se na tu neveliku, reklo bi se gradsku planinu, odbacuje putem bicikl, kacigu.

Kad dođe na vrh, pokuša se bacit s vidikovca. Ali u trenu kad to pokuša, naiđe nekakav običan planinar i sjebe mu koncentraciju. Tu počinju Paulovi monolozi kako i za samoubojstvo treba imati sreće. Zaključuje da su mnoga samoubojstva upropaštena zbog loše sreće. Ljude neka banalna sitnica omete u samoubojstvu i onda oni to shvate kao znak s neba da se ipak ne ubiju, pa se nastave trapiti kroz život.

Film se nastavlja kroz Paulovo tumaranje planinom i kroz njegove monologe koji su nekad na rubu patetike, ali ta patetika ne smeta jer je izgovara jedan uvjerljivo sjeban tip, njegova životna uvjerljivost toj laganoj patetici iz đačkih spomenara daje dodatnu snagu. Kao kad govori da smo mi ljudi u ova naša tijela dovučeni iz nekog svijeta snova. Ova tijela dođu nam kao skafanderi austronautima, teška su i neudobna, ali nas štite, omogućuju nam da preživimo na zemlji.

Paul od kamenja napravi tri totema koji predstavljaju njegovu ženu, kćer i sina. Obraća se tom kamenju. Djeci kaže:

– Djeco, tata je otišao, više ga nećete vidjet pijanog ispred televizora i kako se povlači da bi izbjegao sukob, kako se zatvara u klozet da bi imao malo mira. Bolje mrtav otac, nego otac bez života.

Malo kasnije sjeti se i svog djeda. Dok je on bio mali, njegov djed imao je godina koliko on sada, pedeset sedam.

– Djede, ja sam u tvojim godinama postao jadnik. Imam 57 godina i zastario sam. Zastario.

O svom braku, obraćajući se ženinom totemu, kaže:

– Izgubio sam svoju slobodu, a dobio mir. To mi je odgovaralo, volio sam taj mir. Ali onda su me počeli stiskati dugovi, zamorio sam se. Naša su nas djeca činila fosilima…

Na trenutke u filmu zapada i u sulude zanose. Počne na proplanku mahnito plesati na neke stare rock pjesme. Ili se baci na tlo, prste zariva u zemlju, maže se njome po licu i govori:

– Kad bih mogao biti babura, napokon miran ispod zemlje. Ili zečji brabonjak, izmet muhe.

Na planini i spava, iako se žali da mu je to jebeno neudobno, čovjek se previše kroz vjekove trudio da si olakša život, da ima udoban krevet, da se vozi autom umjesto da hoda. Povratak prirodi i njezinoj surovosti, neudobnosti je odvratan, zaključuje. I onda shvati da previše lamentira, a premalo misli o svom samoubojstvu, iako se već zapravo smatra mrtvim. Po ovoj planini hoda kao nesmirena sablast u biciklističkim tajicama koja baca rezignirani pogled na svoj ovozemaljski život, svodi račune, gdje je sve pogriješio.

– Tu sam zasrao… Shvaćao sam život preozbiljno, zaboravio sam se igrati. A možda je život baš to, partija pikulanja između dva ništavila…

Ili na drugom mjestu:

– Nikad nisam imao svoje mišljenje, onaj koji zadnji govori, taj je u pravu. Uvijek sam mrzio birati.

Pred kraj sreće nekog planinara s kojim se igra igara iz djetinjstva. Na silasku s planine, neka ženska ga pokupi u auto jer joj je izgledao kao izgubljeni starac. Pokušava s njim zapodjenuti neobavezni razgovor. A kad ga pita što je po horoskopu, Paul naglo otvori vrata i baci se iz jurećeg automobila, ubije se.

Tijekom filma desetak je ljudi izašlo iz kina, bilo je im zamorno. I meni je na trenutke bio zamoran, ali uvijek bi me nanovo zainteresirao nekim Paulovim upadicama u stilu „Ne znam zašto mi se još uvijek diže.“  Film je na mene i mog redakcijskog kolegu Pavla Svirca imao neki hipnotički učinak. Svirac je rekao da mu se sviđa ona Koščecova krilatica: Suluda kombinacija alkoholičara i biciklista.

– Mogu se s tim poistovjetit. Kad prodajem svoje knjige na biciklu, često na dostave bicikliram pijan. Često mi dođe dok tako bicikliram da se zabijem u tramvaj i prekinem svo to sranje.

– Ja sam najviše volio H-ov prvi roman, onaj na koji se Koščec referirao. Iako mi se nije činio kao neka velika književnost, više pankeraj, kao i Bernhardova proza – rekao sam. – Sad shvaćam da sam pogriješio. On je namjerno pisao tako, na trenutke jeftino, bombastično, bez ikakvog stila. Jeftino vrijeme i zahtijeva pomalo jeftin stil. Koji kurac da piše neke odurne smorane u stilu Zovem se Crvena. Zapamtio sam onu njegovu uputu mladim piscima: „Nemojte se osjećati obavezni da izmislite neku novu formu. Nove forme su rijetke, jedna na stoljeće, to je već dobro. Produbljujte teme o kojima nitko ne voli slušati. Ustrajte na bolesti, agoniji, ružnoći. Govorite o smrti i o zaboravu. Budite gadljivi, bit ćete istiniti.“

– Meni je dobro ono: „Kad u drugih probudite mješavinu užasnute samilosti i prezira, znat ćete da ste na dobrom putu. Moći ćete početi pisat – rekao je Svirac.

Hodali smo uz božićne štandove na Cvjetnom.

– Kako je sve ovo odvratno. Te lampice, borovi, ukrasi. Kao biserna ogrlica na lešu izmoždene trgovkinje u Konzumu koja se na Badnjak u svom neotplaćenom stanu namjerno ugušila plinom – promrsio je Svirac.

– Da, posredstvom ovog filma ponovo si potpao pod Elbekov utjecaj.

– Kad je gostovao u Zagrebu, došao sam ga iz Đakova poslušati. U klonji Bookse zajedno smo pišali. On je baš ušao pišat dok sam ja raskapčao šlic nad pisoarom. Nismo progovorili ni riječi. Dok smo puštali svaki svoj mlaz, tupo smo zurili u pločice na zidu. Svidjelo mi se što je on pio Ožujsko. To kako se odmah prilagodio sredini… Da, dobro je rekao, ničemu se nema snage oduprijeti, pristaje na sve samo da izbjegne sukob. Razumijem ga. – Svirac je zastao pored štanda s kobasicama. Kupio je debrecinku u senfu. Kad ju je zagrizao, crvenkasti kobasični sok špricnuo mu je po bradi. Nije ga obrisao. Bilo je osam navečer.

Željko Špoljar

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.