prvo slovo kulture

Mladenačka hrabrost ne pristaje na kompromis tihe pobune

Hinkemann

Označujemo li napretkom ako se ljudožder koristi nožem i vilicom?
(Stanisław Jerzy Lec, 1909. – 1966.)

Kazalište je mjesto u kojem bezgranična moć umjetnosti otpora ratu (ni)je iluzija. Rat, ako se događa negdje drugdje, biva u nekim moćnijim i većim sredinama prešućen, ali njegove fizičke i emocionalne posljedice histerično nastanjuju kolektivne genome. U takvom kolektivnom genomu kritički je um odavno kastriran. Razloge kastracije možemo tražiti u povijesti nepravdi, neostvarenih mogućnosti, nenaučenosti i nesvjesnosti snage individualizma, i to ne nužno u politici, nego u ljudskoj duši. Ili pak kastraciju duha možemo zahvaliti politici koja godinama perfidnim mehanizmima uspješno zatire idealizam moje i budućih generacija, pa čak i u kazalištu, koje je odavno off-program hrvatskoga društva.

Sva izgubljenost, bijeg i tuga vidljiva je u postmodernističkoj režiji Igora Vuka Torbice (1987.), čiji Hinkemann (Zagrebačko kazalište mladih) u dramaturškoj preradbi Katarine Pejović funkcionira kao operni divertissement. U pomalo ispovjednom tonu usmjerenih reflektora teško možemo dokučiti nijanse koje su fizičku udaljenost izjednačile s emocionalnom, raspad ljubavi s društvenim raspadom, a nadu, čak i u majčinskoj ljubavi, zauvijek proglasile uzaludnom. Naime, Hinkemann, utjelovljenje njemačke snage, iz rata se vraća kao eunuh, a njegova supruga Grete (Mia Biondić) u imanentnome osjećaju ženske krivnje na apsurdan način pokazuje nepokolebljivost vjere u trajnost ljubavi, bez obzira na fizičku prijevaru s njegovim najboljim prijateljem.

Hinkemann

Seksualnost između hendikepa i agresivnosti, povratak današnjim leksikom veterana Hinkemanna u cirkusku arenu utemeljenu na zoometaforama i krvi, dvojstvo s kojim se on nije u stanju nositi. ekspresivno utjelovljuje Rakan Rushaidat. Egzistencijalno rastrgan i emocionalno ranjiv pristaje jedan rat zamijeniti drugim. Borbu za kolektiv zamjenjuje tromom borbom običnoga čovjeka za sebe otkidanjem mišjih glava. Majstoru ceremonije, Ozrenu Grabariću, Torbica daje ulogu svojevrsnog negromanta koji u mnoštvu ujedinjuje glumca, šarlatana, đavoljega odvjetnika, personifikaciju kolektivnog zla. Kastrirani meštar pojedinca kažnjava uništavanjem samopoštovanja čime predstava dobiva karakter odvojenih dijelova performansa s tragičnim šekspirijanskim završetkom – smrću Hinkemanna i Grete.

Torbičina režija poput njegova Razbijena vrča na ovogodišnjim Danima satire pati od sporosti, ponavljanja i blagog kiča, no ono što je ipak neosporno jest njegova mladenačka hrabrost i prgavost da u kakofoniji i paradoksima trenutka ne pristaje na kompromis tihe pobune – jer očajna vremena zahtijevaju jednako očajne mjere.

Anđela Vidović

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...