”Vojna je muška stvar, ti babico skrbi pak o svome.”

Euripidove drame u suvremenom su hrvatskome kazalištu izvedene u prvome redu kao postdramski spektakli od Magellijevih Feninčanki (Dubrovnik, 1987), Frljićevih Bakhi (Split, 2008), Alexine Hekabe (Split, 2011) do Pandurove Medeje (Dubrovnik, 2012). U Maloj drami SNG Ljubljana prošlih se tjedana događala sasvim drukčija posveta Euripidoj magičnoj antičkoj poetičnosti u vidu koncertnih čitanja posljednjih neprevedenih drama na slovenski jezik Prošnjica (Pribjegarke) i Heraklovih otrok (Heraklove djece). Eurpidovo cjelokupno dramsko djelo preveo je na hrvatski klasični filolog Koloman Rac 1919., 1920.i 1960. dok je na slovenski spomenute dvije neprevedene drame prevela filologinja Jera Ivanc, a izdala ih je 2016. zaklada AMEU-ISH.

U sjeni blještavila Ane Karenjine na velikoj sceni SNG Ljubljana, odvijala se intimna drama, odnosno čitanje Heraklove djece, vjerno do kraja Euripidovoj riječi i misli u suptilnoj i sugestivnoj režiji Luke Martina Škofa. Naviknuti promatrati antičke drame kao kanonske mitove, koji u postdramskim interpretacijama bivaju spektakli nasilja i uvjetne katarze, u Maloj drami bivamo suočeni i skučeni isključivo s riječima. Radnja se odvija na početku Peloponeskih ratova, Euristej (Boris Mihalj) protjeruje Heraklovu djecu zbog proročanstva, a jedini im nakratko staje u obranu Demofont (Igor Samobor). Djeca bivaju prognana dok se situacija ne razriješi tipičnim euripidovskim razrješenjem deus ex machina.

Razrješenje donosi lik Heraklove majke Alkmene (Barbara Cerar) u solilokviju radikalnoga shvaćanja retributivne pravde – Euristej je zamijenio pravednost silom te stoga treba biti kažnjen smrću. Kor se jednoglasno protivi takvoj odluci te smo stoga skloni zaključku Jere Ivanc kako je riječ o antiratnoj drami. Razumijevanje pravednosti mijenjalo se kroz vrijeme, mitove i konvencije. Nekadašnji su mitovi poput današnjih konvencija služili određenoj vrsti promicanja vrijednosti božanstava ili čovječanstva, stoga nas Euripid bez obzira na brzinska dramaturška rješenja vraća korak unatrag u promišljanju ne samo pravednosti, nego i današnjega koncepta prognanika, koji su svugdje neželjeni i za koje nitko nije spreman preuzeti rizik.

Matthew Wright je u The Lost Plays of Greek Tragedy (Izgubljene drame grčke tragedije) iznio zanimljivu tezu o grčkim narativima koje često promatramo kroz prizmu kanonskoga mita, iako nisu bile autentične, već samo kreativne preradbe osnovne narativne linije već poznatih priča. Mnoge su drame na putu do tih preradbi i izgubljene. Ansambl SNG Ljubljana (Gregor Baković, Boris Mihalj, Petra Govc, Igor Samobor, Veronika Dolc, Rok Vihar, Barbara Cerar i Boris Mihalj) pristupio je Euripidu tradicionalno i kreativno, pažljivo nijansirajući riječi i ekspresije, glumački prerađujući kanonski mit, no istodobno otvarajući prostor za dijalog o pravednosti, prognanicima i različitim kazališnim pristupima grčkoj tragediji. Koncertno čitanje s dvosatnom raspravom poslije možda je pravi put za približavanje starijih drama i kazališta mlađoj publici.

Anđela Vidović

 

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.