Dok je 1990. godine mlada žena putovala na relaciji Manchester – London, vozeći se vlakom koji je kasnio četiri sata, u njenom se umu rodila ideja o dječaku koji, saznavši da je uronjen u magiju, krene pohađati čarobnjačku školu. Čim je stigla u svoj stan, ova diplomirana romanistica bacila se na realizaciju svoje iznenadne inspiracije. Nedugo zatim, majka joj je umrla nakon deset godina borbe protiv multiple skleroze, nikada ne saznavši da joj je kći započela pisanje romana koji će promijeniti ne samo njen život, već i živote milijuna ljudi diljem svijeta. Ironijom sudbine, upravo je neizbrisiv trag koji je ta smrt ostavila odigrao odlučujuću ulogu u stvaralaštvu J.K. Rowling, dubinski utječući na razvojnu putanju istoga – naime, ta je spisateljica svoju bol odlučila preraditi kroz glavnog junaka svojeg životnog djela, učinivši ga siročetom koje se s gubitkom uslijed smrti voljenih osoba nastavlja susretati kroz svih sedam godina njegova života koje su nam dane na uvid u literarnom formatu, samo kako bi naposljetku svojom voljnošću odlaska u smrt prihvatio istu kao neizbježnu datost koja u ljudskim bićima budi strah isključivo iz razloga što im je neistražena i nepoznata. Bez te nadahnute, hrabre i temeljite obrade smrti kao centralne teme, upitno je kakva bi bila kvaliteta i autentičnost, a samim time i uspješnost Rowlingičinih djela, često pogrešno doživljavanih kao “dječja literatura”.

Harry Potter i ukleto dijete

Tek sedam godina nakon tog sudbonosnog putovanja vlakom svjetlo dana napokon je ugledao prvi od sedam nastavaka danas planetarno popularnog serijala o Harryju Potteru, koji je J.K. Rowling nastavila pisati tijekom svoje dijagnosticirane kliničke depresije, dok je kao samohrana majka živjela od socijalne pomoći. Njenim riječima, činjenica da je sebe percipirala kroz prizmu ultimativnog neuspjeha omogućila joj je da iz svog života odstrani sve suvišno i svu svoju energiju uloži u djelovanje koje joj je, kako će se ubrzo ispostaviti, i bilo namijenjeno – kreiranje svijeta i pričanje priče koja, ako je suditi po njenom utjecaju i značaju na nemali broj mikro i makro razina, nije mogla niti smjela ostati neispričana. 19 godina, sedam romana, dvije “pridružene” knjižice i osam filmova kasnije, došao je red na to da bogatstvo koje svijet Harryja Pottera nudi bude uprizoreno i na daskama koje život znače.

Harry Potter i ukleto dijete

Premijerno izvedena 30.6.2016. godine, predstava Harry Potter i ukleto dijete s londonskog West Enda nastala je prema scenariju Jacka Thornea, temeljenog pak na priči koju su udruženim snagama napisali sama Rowling te John Tiffany i spomenuti Thorne. Smješteno 19 godina nakon događaja opisanih u zadnjem nastavku Harry Potter i Darovi smrti, odnosno u vremenski period koji nam je prezentiran u samom epilogu te knjige, Ukleto dijete prati školski život Harryjevog (Jamie Parker) i Ginnynog (Poppy Miller) srednjeg djeteta Albusa Severusa (Sam Clemmett), nazvanog prema dvama vjerojatno najkompleksnijim likovima iz Potter univerzuma, ujedno i “najhrabrijim ljudima koje je Harry ikada poznavao”. No, u nemogućnosti da opravda očekivanja koja mu vise nad glavom uslijed nasljeđa koje sa sobom nosi bivanje “sinom Harryja Pottera”, kao i zbog činjenice da je on prvi Potter koji je završio u Slytherinima, Albus prijatelja pronađe u jednako nepopularnom Scorpiusu (Anthony Boyle), neodoljivo šmokljanskom sinu Harryjevog vječnog “neprijatelja” Draca Malfoya. Zbog sve gorih odnosa s emocionalno neprisutnim ocem i želje da spasi određenu osobu koju je Voldemort ubio samo zato što mu se našla na putu prije 16 godina, Albus se sa Scorpiusom odluči vratiti kroz vrijeme, ne uzimajući pritom u obzir da se grozne stvari događaju čarobnjacima koji pokušavaju mijenjati prošlost…

Harry Potter i ukleto dijete

Malo je reći da je dugo očekivana predstava podijelila fanove serijala. Prvo su se pojavile kontroverze uslijed odabira crnkinja za uloge Hermione i njene kćeri Rose, a zatim je u prodaju pušten sam scenarij, na temelju kojeg su brojni obožavatelji zaključili kako su priča i dijalozi smeće u rangu najlošijih fan fictiona, te su iz tog razloga samu predstavu odbili priznati kao dio službenog Potterversa, makar je nisu ni pogledali. Nažalost, mrzitelji scenarija time se zakidaju za jedno od najčarobnijih iskustava koje im Harry Potter franšiza ima za ponuditi jer nemoguće je pojmiti sve što se propušta dok se čitaju retci koji, u točno tom formatu, i jesu isključivo mrtva i neinspirirana slova na papiru. Kao što su filmovi i knjige potpuno drugačiji mediji koji koriste vlastite sustave za iznošenje priča, zbog čega bi se adaptacije bilo kojih romana trebalo doživljavati kao zasebna umjetnička djela, tako je i jezik kazališta sasvim specifičan, pogotovo u načinu na koji koristi ekspoziciju. Stoga ne čudi da čitanje scenarija Ukletog djeteta uistinu može ostaviti dojam loše napisane izmišljotine nekog obožavatelja, pri čemu je često i eksplicitno objašnjavanje prošlosti, motivacije likova pa i njihovih emotivnih stanja kroz što drugo nego li dijalog više pravilo nego iznimka. No, kao što naglasih, samim čitanjem nečega što po defaultu nije namijenjeno da bude čitano, već je zamišljeno da služi kao temelj za izvedbenu umjetnost u kojoj ćemo moći uživati zahvaljujući elementima poput glume, režije, scenografije, glazbe i vizualnih efekata, zakidamo se za istinski doživljaj finalnog produkta, neovisno o tome koliko jaku i fleksibilnu maštu posjedujemo.

Harry Potter i ukleto dijete

Ali nije samo “loše pisanje” dočekano na nož, već i nepredvidivi razvoj brojnih likova i njihovih priča. No ono što se pritom zaboravlja jest da ako je Rowlingica majstorica ičega, to je  razumijevanje fluidnosti i promjenjivosti ljudske psihe i svijesti, kojima je i namijenjeno da se transformiraju (a samim time i evoluiraju) uslijed novih i do tada neproživljenih iskustava. Najlakše je čitati retke scenarija i gnjevno uskliknuti “Koje smeće i odmak od karaktera likova – Hermiona to nikada ne bi rekla/napravila!” Istina, sedamnaestogodišnja Hermiona uistinu ne bi. A što je s tridesetšestogodišnjom verzijom kojoj je u četrnaestoj godini izmijenjen dio prošlosti koji ju je učinio onakvom kakvu je znamo sa 17? Šire gledajući, prihvaćanje toga da bilo koji od naših voljenih likova, s čijim se karakternim osobinama koje doživljavamo pozitivnima poistovjećujemo, može otići u nama posve nezamislivom smjeru i činiti stvari koje mi vrednujemo kao nepodobne ili negativne, nije jednostavno – to bi podrazumijevalo našu spremnost da prihvatimo kako i mi sami, uslijed vanjskih okolnosti i neočekivanih promjena, a u svrhu širenja naše palete iskustava kako bismo postali kompletniji i cjelovitiji, možemo otići u jednako nezamislivom smjeru. U tome leži Rowlingičina genijalnost i pronicljivost, koja u ovoj predstavi kao da poprima jednu sasvim novu dimenziju. Njeno bazično razumijevanje ljudske podsvijesti, naših potreba i strahova, emocionalnih kaosa i projekcija, razvojnih puteva i potencijalnih ishoda uslijed (ne)življenja nekog od naših potencijala, čine je ne samo briljantnom spisateljicom, već i Čovjekom s velikim Č, sposobnim vidjeti Čaroliju u “običnome” i koristiti je u svrhu suptilnog osvještavanja masa, pritom glasno zagovarajući i maestralno prenoseći koncepte razumijevanja, prihvaćanja, empatije, ljubavi i oprosta u svrhu emocionalnog iscjeljenja.

Harry Potter i ukleto dijete

I uistinu, Ukleto dijete apsolutno je čarobno na svim meni zamislivim razinama. Sam kontekst gledanja dvodijelne predstave svakako igra ulogu u jačanju emotivnog doživljava bilo kojeg obožavatelja – stajanje u redu ispred Palace Theatrea u Londonu čekajući da nas se krene puštati unutra, uzbuđeno cupkanje u mjestu sa saznanjem da nas taj dan očekuju dva i pol sata nepredvidive magije, a naredni dan isto toliko, jasno evocira jednako entuzijastično iščekivanje novih nastavka na engleskom ispred nekadašnjeg Algoritma točno u ponoć – nikada ne bismo znali što nas čeka, ali uvijek bismo krajnje zaneseno uranjali u priču pred nama, na jednak način kao što to činimo prilikom upoznavanja nove osobe, znatiželjno istražujući svemir koji ona nosi u sebi.

Harry Potter i ukleto dijete

Vrtoglavo visoki i strmoglavi balkon za naše pojmove ogromnog kazališta samo produbljuje želju za čvrstim sjedenjem na svom mjestu, a kada se ugase svjetla, magija može početi. Ogromnim dijelom, Ukleto dijete stvarno jest pravi magic show tijekom kojeg su oduševljeni, spontani aplauzi zajamčeni! Letenje po prostoru, borbe štapićima, inovativna scenografija koja omogućuje pokretnim stubištima Hogwartsa da stvarno budu pokretna, nerijetko koristeći upravo to za prikaz odnosa među likovima, sjajni, brzi, vješti, kreativni i logični prijelazi iz scene u scenu, izvrsne koreografije, ogromni dementori koji lebde po prostoru i doslovce se uzdižu zajedno sa svojim žrtvama te prava scenska magija kada se, primjerice, likovi pred našim očima uslijed pijenja Višesokovnog napitka pretvaraju u druge likove tj. glumce samo su neki od impresivnih vizualnih elemenata/efekata koje predstavu, produkcijski gledano, čine vanserijski impresivnim i primamljivim spektaklom, u punom smislu značenja te riječi.

Harry Potter i ukleto dijete

I da je samo taj segment odraz kvalitete Ukletog djeteta, već se isplatilo dati novac za predstavu te put i smještaj u Londonu. Srećom, to je samo vrh sante leda jer najveći kompliment tek slijedi. Kada se makne svo blještavilo, sav zavodljivi površinski sjaj koji služi tome da nam aktivira i okupira osjetila i probudi zaigrano, maštovito dijete u nama, ono što ostaje upravo je ranije spomenuta srž Rowlingičinog pisanja i njenih romana. Nakon što predstavu ogolimo micanjem cijelog magijskog (i magičnog) konteksta, dobivamo psihološki kvalitetno razrađenu priču o brojnim dinamikama unutar obiteljskih odnosa, djeci kao zrcalima svojih roditelja, neispunjenim projekcijama i očekivanjima, karakternu studiju o osobnim promjenama i nezacijeljenim traumama iz djetinjstva koje nas opsjedaju i koje perpetuiramo sve dok ne odlučimo u njih pogledati te neopisivo dubok prikaz značaja i važnosti muško-muškog prijateljstva, i to upravo između sinova koji tim činom ne preuzimaju na sebe “grijehe svojih očeva”, što implicira generacijsko podizanje razine svijesti koje u konačnici vodi ka iscjeljenju.

Harry Potter i ukleto dijete

Nakon ogoljavanja suštine i prezentiranja vanjštine, red je osvrnuti se i na sve slojeve između. Jer bez vrhunski osmišljene, inteligentne i kompleksne priče prepune zaokreta te aha-momenata i wow-efekata, Potter ne bi bio Potter. Igrajući se jednim od najzanimljivijih koncepata iz knjiga koji oduvijek obećava puno, a iskorišten je samo u Zatočeniku Azkabana, Ukleto dijete istražuje paralelne svemire, kao i posljedice koje nastaju mijenjanjem događaja koji nam se čine besmislenima i nepravednima, debelo implicirajući kako svaki, pa i najmanji događaj ima svoj jasan razlog i svoje mjesto unutar većeg mehanizma, makar mi to iz naše ograničene individualne perspektive nismo u stanju uvijek vidjeti. Također nam se upravo tim vraćanjem kroz vrijeme i mijenjanjem prošlosti omogućuje ponovno druženje s nikad prežaljenim likovima – predstava time ujedno biva odom svim romanima iz Potter franšize te svojevrsnim ljubavnim pismom obožavateljima, pružajući im osjećaj zaokruženja i završetka, pogotovo u trenucima kada likovi jedni drugima verbaliziraju ono što nikada nije stiglo biti izrečeno, a osjetno već godinama  visi u zraku. Uz to, takav okvir radnje dodatno otvara prostor za nove i do sada neispričane detalje vezane za Harryjevo djetinjstvo prije Voldemortova (na)pada, čime cjelokupna priča, sama po sebi već ionako detaljna i ludo kompleksna, dobiva još jednu dimenziju više. Završni rezultat tako posložene epske avanture krajnje je emotivni doživljaj koji i likovima i publici daje priliku za razrješenjima u vidu brojnih katarza.

Harry Potter i ukleto dijete

A za to su, osim same priče, uvelike zaslužni glavni glumci koji su svi odreda obavili nevjerojatan posao. Energični, duhoviti kada situacija to zahtijeva, ekspresivni u svim emocionalnim stanjima i s prekrasno ostvarenim i od mnoštva boja satkanim međuodnosima, koji se osjete i do balkona kazališta, ova prekrasna originalna postava koju sam imala privilegiju gledati likove je oživjela onkraj svih mojih očekivanja. Kao i većina fanova, posebno bih istaknula Anthonyja Boylea u ulozi Scorpiusa – glumac je kreirao beskrajno upečatljiv, dopadljiv, specifičan i neočekivano duhovit lik koji je svojom karizmom, svojim tijelom i ciljano kreštavim glasom zaslužan za većinu komedije sadržane u Ukletom djetetu. A odnos između njegovog Scorpiusa i Clemmettovog Albusa jedan je od posebnijih i ljepših unutar cijelog Potter svemira, jasno ocrtavajući pomak koji je bio nužan, a za kakav ni Harry ni Draco, u vremenu i okolnostima u kojima su kao djeca živjeli, nisu bili niti su mogli biti spremni.

Harry Potter i ukleto dijete

U konačnici, jedino što mi preostaje jest izraziti zahvalnost što je ova predstava realizirana i što sam si stvorila priliku doživjeti je, pritom joj dopuštajući da me angažira, dotakne, protrese, potakne i oduševi, kao što su to knjige opetovano činile još od kada sam kao jedanaestogodišnjakinja prvi put zahvaljujući majci bibliotekarki uzela Kamen mudraca u ruke, prvotno bivajući zaluđena mogućnostima koje magija otvara, a tek poslije svakim novim čitanjem otkrivajući dublji kontekst i implikacije Rowlingičina svijeta za koje Ukleto dijete nipošto nije ostalo zakinuto. Stoga neovisno o tome jeste li obožavatelj malog čarobnjaka, ako ste u Londonu (ili u New Yorku 2018.) iz bilo kojeg razloga,  ova je predstava doživljaj kojeg se ne biste trebali lišiti. Ako ste pak zagriženi obožavatelj i niste čitali scenarij – nemojte! Ako jeste i mrzite ga, znajte da ste na uvid dobili jedva 10% onoga što predstava pruža jer je upijanje čarolije kazališta gledanjem i proživljavanjem izvedenog konačni cilj, kao što je konačni cilj čitanja romana upijanje tuđih riječi u svrhu građenja vlastite mašte i vizije.

Koraljka Suton

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.