prvo slovo kulture

Hansa ne zanima je li Kukuriku kriv za sve vaše jade

adam and hannahCijeli svoj život provela sam boreći se za pravo da radim ono što volim i da budem ono što jesam.

Nerijetko sam morala opravdavati svoje odabire širokom krugu dušebrižnika koji su bili opterećeniji tuđim životima nego vlastitima. Takvi smo; to je odlika provincijalnih sredina. Susjedi koji šuškaju čime se tko bavi, tipovi koji prebiju turiste samo zato što drugačije izgledaju, sredina koja se sablazni kad kažeš da ne vjeruješ u Boga i kritiziraš Crkvu d.o.o te ljudi koji će dati pet kuna za pomoć bolesnom djetetu, a moliti tog istog Boga da susjedu krepa krava. Odrastanje u sredini s tim bipolarnim poremećajem komplicirano je novim generacijama koje bi trebale graditi slogu u našoj domovini. Umjesto da ih se uči da poboljšavaju sebe, postaju magistri mržnje tuđeg uspjeha (ma kakav god on bio).

Sjećam se jedne scene s prijateljem Amerikancem koji je volio skupe automobile. Nije imao mogućnost kupiti iste, ali uvijek kad bi vidio neko bijesno vozilo, odmah bi komentirao na glas: “Vozač ovog automobila mora da je uspješan, kako da ja postanem takav – koja je to njegova/njezina tajna?” Par godina kasnije, hodam ulicama Zagreba i vodim sličan razgovor, samo što pitanja nisu ona koja postavlja moj prijatelj Amerikanac, nego se pita “Kome je on to ukrao, nema šanse da je čisto to zaradio?”.

Dvije iste situacije, ali dva različita sklopa razmišljanja. Naravno, razumljivo je što mi nosimo frustraciju zbog mnogo godina potkradanja, ali da li je zaista moguće da su ama baš svi krali? Po tome, čini se da su stereotipi o Balkancima kao kriminalcima u suštini istiniti i ne bismo se trebali čuditi i buniti zašto nas stranci tako percipiraju, kad i sami jedni druge tako kategoriziramo. Uzevši to u obzir, zašto bi kod nas itko pokušao pošteno uspjeti kad će ionako svi misliti da su ukrali?

Prošli tjedan javilo mi se jako puno ljudi raznih životnih priča, ali svi traže mogućnost da ih se spasi od egzistencije u kojoj se nalaze. Neki imaju mogućnosti u Hrvatskoj, a neki su nažalost na dnu. Nema u traženju konstruktivne pomoći ništa loše, moramo postati svjesni da su ljudi željni promjene i da promjena kao takva može biti itekako pozitivna, a svaka pomoć dobrodošla.

Vjerojatno je kulturološki programirana naša ekstremna zatvorenost prema vanjskom svijetu kad gledamo na “odlazak” kao na otuđivanje od svoga, umjesto na priliku za učenje nečeg novoga i eksperimentiranje. Dok se ne nađeš na putu, nisi svjestan da su druge nacije neopterećene i pokretnije od nas, što vjerojatno utječe na njihove uspjehe. Kao što sam i prije spomenula, na odlazak iz Hrvatske još se uvijek gleda kao na negativan bauk i nerijetko se protivljenje istom koristi u svrhe političke propagande mnogih stranki koje ne vide da širenje vidika pomaže u intelektualizaciji i napretku društva.

Gdje onda naš čovjek zapinje? Zašto mnogi ne znaju unaprijediti sebe da budu konkurentni u današnjem kapitalističkom društvu – doma i vani? Zbog čega se toliko opiremo uspjehu ili promjeni? Zašto kudimo one koji barem pokušavaju nešto?

Uz spomenute sociološko-psihološke navike, imamo neefektivnu državnu edukaciju. Mladi ljudi završavaju fakultete (a i srednje škole) bez da znaju složiti osnovni CV i molbu za posao. Mnogima je kompjuter još uvijek nepoznanica, da ne govorimo o svim mogućnostima interneta, socijalnih medija i o kreiranju web stranica, što su ključni elementi za promoviranje sebe potencijalnim poslodavcima. Ne kažem da treba biti “maher” za sve, ali postoji jedna osnovna pismenost koja se mora zadovoljiti da bi se uspjelo – pogotovo u inozemstvu. Iz dosadašnjeg radnog iskustva, vidjela sam da mnogi ne žele učiti ništa što baš ne moraju.

Dosta ljudi ne zna ni što su agenti za zapošljavanje, “recruiteri”, ne poznaju proceduru zapošljavanja, nitko im nikad nije rekao da prosječnog poslodavca boli briga za tvoju životnu priču jer im je važnija tvoja direktna motivacija, sposobnost samostalnog učenja i rad. Nitko im nije prenio veliku istinu da ti svijet ne duguje ništa te da motivaciju za učenjem moraš stvoriti sam.

Često Hrvati dolaze u inozemstvo potpuno isfrustrirani ili pak te frustracije pokazuju na intervjuima za posao, u poslanim molbama poslodavcima, očekujući da zbog toga što su imali težak život dobiju nekakvu prednost. Pričaju o teškim stanjima svoje domovine, kao da ikoga boli briga. Zašto? Mislite da je nekom Hansu stalo što vi smatrate da ste radili za premalo novaca? Mislite da vrijedite puno zbog toga što vam je cijeli život netko govorio kako su Hrvati najstariji narod, najpametniji narod (puno pametniji od glupih Amera, pih!), najljepši narod s najboljom obalom, hranom, kulturom itd… Hansu je prvenstveno bitno da se znate predstaviti , raditi i pomoći drugima, a ne je li Kukuriku kriv za sve vaše jade. I to što ne znate sve, to nije vaša krivica, ali odbijanje promjene loših navika ipak je.

Stranci (ovdje govorim prvenstveno o iskustvima rada sa Amerikancima, Britancima i Šveđanima) poštuju trud individualca da samostalno prođe kroz teška vremena. Cijene upornost i volju, više nego komad papira kojim se mnogi hvale. Bez obzira na to, poštuju edukaciju kao temelj društva, ali ne cijene ljude koji tom istom edukacijom omalovažavaju druge umjesto da pomognu. Neopterećeni su politikom, makar neki nemaju nešto više od nas, ali i ono što imaju znaju dobro iskoristiti i riskirati za potencijalni uspjeh.

Nadam se da ćemo svi započeti neki novi trend, da barem naučimo jednu novu stvar tjedno. Probajte pohvatati sve ono što ste zanemarivali do sada, što vam se nije dalo ili niste smatrali bitnim. Otkrivajte svijet i sve što on može ponuditi, pa čak iako ste još u nekim lošim situacijama – okrenite se pozitivnom razmišljanju i pozitivnim djelima. Budite dobri, prvo prema sebi, pa onda bližnjima. Vjerujem da jedino tako možemo napraviti neku promjenu. Neki iz daljine, a neki od doma. Kako god bilo, svi radimo prema jednakom cilju – da nam sutra bude bolje.

Jelena Vukosav

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...