prvo slovo kulture

Grgur Akrap: ‘Radije bih prodavao sladoled u Vinceku nego slikao za profit’

Za posljednji broj Art magazina Kontura (ljetni dvobroj 137/138) radila sam vjerojatno do sada najdraži intervju s nekim umjetnikom (ispadam lažljivica jer za svaki to kažem, ali ovaj je zaista poseban). Zahvaljujem Feđi Gavriloviću, glavnom uredniku Konture na dopuštenju da intervju s Grgurom Akrapom u cijelosti (uz manje preinake) prenesem na Arteist.

Prije nekoliko dana u Domu hrvatskih likovnih umjetnika uručene su nagrade 4. Bijenalea slikarstva na kojem je izlagao i mladi Grgur Akrap i dobio nagradu Ivo Vraneković – umjetnik umjetniku koja se dodjeljuje izvan službene konkurencije bijenala slikarstva i to na poticaj i zahvaljujući donaciji anonimnog filantropa, temeljem odluke odbora u sastavu Nikola Albaneže, Tomislav Buntak, Vladimir Dodig Trokut te anonimni filantrop. Uz Akrapa ovu nagradu je dobila i Andrea Musa. Oboje su nagrađeni iznosom od 10.000,00 kn i samostalnom izložbom u kultnoj Galeriji 3.14.

4. Bijenale slikarstva, fotografija Ivan Posavec

Priča o velikom crnom konju

Grgur Akrap naslikao je velikog crnog konja i „progurao“ ga na natječajnu T-HT izložbu u MSU 2015. godine uz sljedeću priču. Dobio je nekoliko neiskorištenih platana Ede Murtića velikih dimenzija (200×300 cm) i grčevito promišljao što bi s njima napravio. Jedan dan, dok je bio u nekoj manjoj galeriji neki imućni Rom u bijelom odijelu navratio je tamo i zatražio broj Mersada Berbera. Kaže, kći mu se udaje pa da ispoštuje romski običaja darivanja konja u mirazu, odlučio je pragmatično doskočiti tom ne baš jeftinom običaju i darovati kćeri sliku konja. Silno se ražalostio kada je saznao da je Berber mrtav, pa je u svom očaju prihvatio prijedlog slučajno prisutnog Akrapa koji se ponudio da mu naslika konja umjesto Berbera. Rom je ipak odlučio provjeriti s kim ima posla pa je naredio Grguru da naslika pred njim glavu konja. Svidjelo mu se ono što mu je mladi slikar pokazao i narudžba je bila definirana. Kada je slikar već bio pri kraju sa slikanjem, dobio je nenadani poziv: “Smrad je napumpao drugu, vjenčanje otkazano, slika također!“ Čini mi se posve logično da je u svom očaju Akrap poslao nesuđenog romskog konja na THT-ovu nagradnu izložbu uz naslov „Otkazana narudžba“. Grgur se smješka dok mi prepričava ovu anegdotu, a ja padam na štos kao i žiri koji je prihvatio njegovu sliku ne znajući da je riječ o čistoj izmišljotini uz pomoć koje je Grgurovo platno dobilo tako poželjnu primjesu konceptualne umjetnosti. „Čim nešto ima beskonačno puno značenja ili dosjetki, odmah je to publici zanimljivije. Tako funkcionira svijet umjetnosti“, sliježe Grgur ramenima kao da ga se to uopće ne tiče.

Je li ovaj mladi slikar izdao svoja načela istinskog slikarstva koje teži biti ‘samo’ čisto slikarstvo, ‘samo’ transcendentalno i ‘samo’ estetski užitak nakalemljujući na njega nešto što mu zapravo nužno ne treba- a to je pozadinska priča? Prodekan na Akademiji likovnih umjetnosti, slikar Tomislav Buntak Grgura Akrapa smatra jednim od uzdanica hrvatskog slikarstva mlađe generacije. S obzirom na upornost koja stoji iza ovog mladog slikara, Buntak predviđa da će upravo Akrap u sljedećim desetljećima bez sumnje obilježiti hrvatsku likovnu scenu. Već je dobio nekoliko nagrada i priznanja, ali za njih kaže samo da nose veliku odgovornost. Njegova potraga za ljepotom, istinom i dobrotom očita je u stalnom isticanju vrline iznad volje. Upravo je to biranje slobode za izvrsnost nauštrb slobodi za indiferentnost- u kojoj je ljudska volja iznad svake vrline- ono što Grgura, pa tako i njegovo slikarstvo, čini autentičnim.

Grgur Akrap, Otkazana narudžba

Grgur Akrap otkriva zašto mu naručitelji nisu najvažniji u životu, kako i zašto slika kao i to da želi ostati u Hrvatskoj u kojoj se „slikari moraju prvo dobro potruditi i iskazati da bi uopće imali legitimitet tražiti nešto od društva zauzvrat“. Zanatska vještina, neprestano izučavanje tehnike i rad na njezinom poboljšanju i inzistiranje na materijalnosti boje koja nerijetko kroz debele namaze daje platnu zavidnu reljefnost, samo su neke od karakteristika Akrapova stvaralaštva koje pogađa samu bit bezvremenskog slikarstva. Ne čudi stoga što se slikar u zadnje vrijeme okreće starim majstorima koji su tehničkim procesima slikanja davali veliku pažnju. Jednako kao što se uvijek rado vraćamo književnim velikanima ili velikim filmskim klasicima, u umjetnosti težimo za jednostavnim estetskim užitkom i emocijom koja bez velike filozofije i konceptualizacije naše postojanje uzdiže u sfere gdje ljudsko iskustvo nikada ne bi moglo doprijeti. Neobično univerzalan, istovremeno posve neprilagođen i drugačiji, Grgur Akrap sa svojih 29 godina uspijeva ono što mnogima ne polazi za rukom- dirnuti publiku iskonskim slikarstvom kojeg se u svijetu hiperprodukcije vizualnog posve nepravedno često smatra anakronim i neaktualnim. Upravo on, eterično i nenametljivo dokazuje suprotno- figurativno slikarstvo je živo, društvu potrebno i posve nezamjenjivo.

Treba li slikarstvo pratiti trendove i ukorjenjivati se u sadašnjosti?

– Pratiti trend u slikarstvu jednako je formiranju modnog ukusa prema lutkama u izlozima. Ne treba nam nitko izvana govoriti što i kako nešto trebamo reći. Sve potrebno da se izrazimo na jedinstven način već je odavno u nama. Nikada ne razmišljam o tome da bih trebao naslikati nešto aktualno. Aktualno je vrlo često prazno te svoju promjenu doživljava na svakodnevnoj razini. Nikako ne bih izjednačavao raznolike stvarnosti po vrijednosti, pa samim time ne bih niti svaku stvarnost uzdizao na postolje da se bolje promotri.

Ako nisu one aktualne, koje su to vrijednosti i postulati i kroz koje motive se uprisutnjuju u tvojim djelima?

– Ponekad u različitoj literaturi tražim neki predložak koji bi me potaknuo na stvaranje. Tražim nasumično. Nemam potrebu previše kognitivno pristupati odabiru motiva. Izbjegavam racionalizaciju slike. Slikarstvo koristi zasebni, autonomni jezik i bilo kakvo podvrgavanje drugom jeziku bilo bi osiromašivanje slikarskog jezika. Pokušavam odvojiti ta dva jezika. To odvajanje se odvija intuitivno. Kada tražim neki sadržaj koji ću slikati uzmem bilo koju knjigu, magazin i jednostavno listam dok ne dođem do ilustracije, fotografije, bilo kakvog predloška koji izazove određeni osjećaj kojem se onda prepustim. Evo, npr. na zadnjoj izložbi Noćna lovišta koju mi je radio kustos Feđa Gavrilović u Knjižnici Marije Jurić Zagorke prepustio sam se toj nekoj mračnoj atmosferi koja me privukla na jednoj fotografiji ribiča. Ne znam što je to točno bilo, možda činjenica da je riba simbol kršćanstva, pa i Isusovi apostoli bili su ribari, možda zato što je vađenje ribe iz mora nešto neizvjesno kao i sam kreativni čin, a možda i samo more opet kao biblijski simbol. Krist hoda po moru, i tako vrlo plastično pokazuje da je Bogu sve moguće, pa i spasiti nas od sigurnog utapanja u grijehu. Pokušavam pronaći u motivu karakteristike koje bi za samu sliku bile korisne. Bitan mi je i sam proces, vrijeme u kojem se mučim, tražim. Borba je zapravo ključna.

Grgur Akrap, Noćna lovišta

Možemo li prema njoj procijeniti neko umjetničko djelo?

– Borba je u konačnom produktu vrlo često nevidljiva, ona kao gorak okus ipak ostaje rezervirana samo za onoga koji stvara. Procijeniti tuđa djela na temelju tog kriterija gotovo je nemoguće jer se svaki trag mukotrpnog stvaranja uglavnom nastoji sakriti u formu prividne lakoće stvaranja. Neovisno o tome smatram da je borba, odnosno upornost zasigurno glavni sastojak koji stoji iza svakog vrijednog umjetničkog djela. Iako takva nastojanja katkada neslavno završe, ona ipak oplemenjuju svako novo djelo koje nastaje pod aurom te kreativne bitke.

Na našoj sceni nema baš jako puno mladih umjetnika koji koriste Bibliju kao izvor ikonografije na svojim platnima. Svi ti sveci,  anđeli, starozavjetni proroci i novozavjetni likovi nisu baš najčešće teme u slikarstvu danas. Osim tebe, tko ih još koristi?

– Slike prof. Buntaka jako cijenim i smatram da je u sadržajnom i izvedbenom načinu učinio jako hrabar i originalan iskorak u odnosu na većinu naših slikara koji izbjegavaju izraziti bilo kakvu jasnoću misli u svojim slikama. Vjerujem da me baš njegovo slikarstvo ohrabrilo da i ja krenem u tome smjeru na nešto drugačiji način izražavanja. Slojevitost biblijskog teksta omogućuje beskonačno puno perspektiva i tumačenja i uvijek možete pronaći misli koje na jedinstven način obuhvaćaju ljudski život. Vrijednost takvih misli neprocjenjiva je i daleko nadmašuje bilo kakvu stvarnost u koju smo smješteni, a opet neprestano se toj istoj stvarnosti obraća. U procesu slikanja nastojim pronaći odgovarajući sadržaj a onda i način na koji bih taj isti sadržaj izrazio da na suptilan i nenametljiv način progovara o najvažnijim aspektima ljudskoga života. Izbor Biblije kao polazišne točke u sadržajnom smislu logičan je izbor ako želite zaobići prolazno svjetovno izražavanje gdje vladaju relativistički svjetonazori. Izbjegavam ilustriranje biblijskih misli i radije svoj fokus stavljam na osobni doživljaj. Tako slika dobiva jednu hermetičnu dimenziju koja se teško može povezati s određenim tekstom Svetog pisma, ali vjerujem da je prožeta njegovom jedinstvenom atmosferom. Meni samome vrlo često ne polazi za rukom tumačenje vlastitih slika, ali time se ne opterećujem jer bit slike ionako nije njeno pretakanje u jezik riječi nego bivanje u jeziku slike.

Vraćaš se slici jer znaš da je veća od tebe, pokušavaš je razumjeti kao netko tko je nije stvorio, tragaš…Dugačak je to proces.

– Proces je dugačak i prolazi razne promjene. Prije sam slikao brže. Međutim u jednom trenutku sam shvatio da se platna samo gomilaju i da nemaš više gdje s njima. Taj praktični razlog me naveo da se duže vremena posvetim jednom platnu, a i poželio sam na neki način dovesti sliku do ruba. Za razliku od egzaktnih znanosti kao što je npr. matematika, u kojoj za određeni problem postoji određeno rješenje koje je krajnje, u slikarstvu, ali često i u drugim umjetnostima, kraj se može dogoditi i prije samog kraja. Teško je odlučiti gdje stati. Treba jako puno iskustva i strpljenja, ali i vremenskog odmaka koji je jako važan u tom procesu.

Kad govorimo o vrijednosti umjetnosti neminovno je spomenuti i valorizaciju samih umjetnika i njihovu percepciju u društvu.

– Površno se, kroz oči profita, gleda na mnoga zanimanja. Umjetnik koji dobro zarađuje nema stigmu flanera boema koji krade Bogu dane maljajući po platnu i promišljajući o životu. Dolazimo opet do pitanja vrijednosti koje su izvitoperene. Često se događa da pri spomenu velike cifre za koju si možda prodao neko platno automatski budeš, u najmanju ruku dobro percipiran u društvu. Nekada se ne zna gledati dalje od toga. Nedostaje iskustvenog likovnog obrazovanja.

Ljudski osjećaj za sklad jest urođen, ali potrebno ga je i njegovati, odgajati. U niti jednoj srednjoj strukovnoj školi u Zagrebu (riječ je o svim školama osim gimnazija) ne postoje predmeti, pa niti izborni, koji bi imali ikakvu vezu s likovnim ili glazbenom kulturom. Treba li ipak dati priliku toj publici kroz kvalitetno likovno obrazovanje?

– Slažem se, ali ne bih htio biti licemjeran, znam koliko se meni nisu sviđali satovi matematike. Postoji jako puno đaka kojima je likovni naporan i jedva čekaju da završi taj sat i ne vide smisao u učenju teorije. Potrebno je dakle promisliti i kreirati drugačije, interaktivnije, djeci privlačnije sate likovnog koji će im služiti u raznim poljima u životu kasnije.

Koliko tržište utječe na tvoju umjetnost?

– Još uvijek ne utječe i nadam se da će tako i ostati. U Hrvatskoj se teško može pričati o nekom tržištu, tu i tamo se dogodi neka prodaja, ali nema tu dovoljno jakih galerijskih mreža koje bi omogućile financijski stabilniju poziciju umjetnika. Glavni nedostatak ovakvoga stanja je otežani opstanak svakoga tko nema stalna primanja iz nekog drugog izvora. Ipak, ovakva situacija na neki način rađa u ljudima intrinzične motive koji onda jednom upaljeni u nama mogu gorjeti godinama. Odabir kreativnog zanimanja u našem društvu pothvat je velikog rizika i neizvjesnosti, ali opet plemenito zanimanje koje se u sretnim okolnostima izdiže nad svakodnevnim problemima. U stvaranju posebno cijenim slobodu od bilo kakvog imperativa.  Slikarstvo bi trebalo nadići primarnu egzistenciju. Ono je naravno materijalno- moram kupovati materijale da bih mogao slikati. Nemam ništa protiv prodaje ali bolje je ne ovisiti o njoj. Ako bi funkcija slikara bila samo da slikamo i prodajemo slike onda bih radije prodavao sladoled u Vinceku. Kada slikar postavi prodaju svog rada kao cilj i prioritet- to se jasno odražava i na njegovo slikarstvo. Vrijeme takav pothvat raskrinka i pregazi, ništa dobroga nema u tome.

Grgur Akrap, Noćna lovišta

Koja je onda danas uloga slikarstva?

– Kao slikar smatram se samo nekom vrstom vodiča koji omogućuje gledatelju da barem djelomično iskusi nešto što nije samo i isključivo od ovog svijeta. Ako stvaralačku energiju koja kola prirodom usporedimo sa strujom, a kreativce ovoga svijeta s vodičima te struje, onda otprilike dobivamo sliku umjetnika koji ne stvara sam od sebe nego pušta da kroz njega bude stvoreno. Pokušavam u slikarstvu što manje stavljati naglasak na sebe i biti jednostavno vodič. Smatram da je slikarstvo jedan sveti poziv, poziv koji je neka vrsta komunikacije duhovnog i materijalnog svijeta. Slikarstvo se pojavljuje kroz materijalno, ali vjerujem da unatoč tome sadrži u sebi odbljeske nečega što nije s ovoga svijeta. Zato neprestano izbjegavam verbalizaciju slike. Jer slika govori svojim jezikom, a kroz iskustvo slušanja i ponekad pričanja toga jezika uspijevamo razaznati što nam slika govori.

Često smo zatrpani vizualnim. Kako se braniš od tih napada?

– Što manje vremena provodim pred ekranom, uopće ne gledam televiziju. Moram na neki način imati čist pogled prije nego što počnem slikati. Zanimljivo je kako su stari SF filmovi budućnost zamišljali pročišćeno i svedeno na osnovno, a stvarnost nam je donijela nešto posve drugo. Pretjerana količina svega pa tako i vizualnih informacija ometa nas da uočimo ono bitno.

Ako do te mjere ne pratiš dnevne novosti možemo li zaključiti da tvoje slikarstvo nije aktualno?

– Rado prihvaćam tu kritiku i mislim da je bitnije da slikarska djela nadžive vrijeme u traženju univerzalnih ljudskih vrijednosti kao što su istina, dobrota, ljepota, sloboda, solidarnost nego da u određenom trenutku budu aktualna, a onda kasnije nestanu i ostanu zatočena u vremenu u kojem su nastala.

Postoje li neki slikari koji su obilježili tvoj slikarski put?

– Jasper Johns mi je kao studentu bio jako interesantan jer je na neki način dokinuo iluziju. Njegova slika više nije nešto što predstavlja neki predmet, nego može biti sam taj predmet koji u biti predstavlja. To je neka vrsta autoreferencijalnog slikarstva. To je u mom svijetu bio neki filozofski skok koji me oduševio pa sam i sam krenuo sa slikanjem karata. U novije vrijeme okrećem se starijim majstorima iz 17. i 18. stoljeća. Nastojim pronaći neke osnovne zakone slikarstva koji su se možda na putu kroz vrijeme izgubili i došli do nas u nepotpunoj formi.

Pripremaš li trenutno radove za neku određenu izložbu?

– Trenutačno pripremam samostalnu izložbu u MSU-u koja bi trebala biti za nešto više od godinu dana. Ta je izložba u biti nagrada 51. Zagrebačkog salona koju mi je Stručno vijeće Muzeja za suvremenu umjetnost Zagreb dodijelilo za rad Promatračnica (2016.). Osjećam priličnu odgovornost. Djela su još uvijek u početnoj fazi izrade i nadam se da ću stići formirati jednu cjelovitu i zasebnu ideju koja bi objedinila sve moje radove na toj izložbi. Kretat ću se u smjeru naglašene figuracije i vrlo vjerojatno ću nastaviti razvijati ciklus Noćno lovište.

Namjeravaš li i ti, kao brojni mladi Hrvati sreću potražiti u Njemačkoj ili nekoj drugoj bogatoj zapadnoj zemlji koje mladima nude ono što doma ne mogu imati?

– Namjeravam ostati u Hrvatskoj i ne vidim još dovoljno razloga niti smisla da odem u stranu zemlju biti stranac. Slikarska karijera u Hrvatskoj možda baš i ne može biti blistava, ali to ne utječe na mogućnosti izvrsnosti slike. Treba samo uporno tragati, a sve ostalo vjerujem da će se posložiti kako treba. Volio bih da moja djela vide svijeta, a ja zasad ostajem doma.

Odbor za dodjelu nagrada 4. bijenala slikarstva u sastavu: Tomislav Buntak, Snježana Pintarić (MSU), Biserka Rauter Plančić (Moderna galerija), Tomislav Vuić (HPB) i Josip Zanki dodijelio je HPB Grand Prix nagradu (15.000,00kn) Zlatku Keseru. Dobitnica HPB nagrade za mladog umjetnika (10.000,00kn) je Martina Grlić. Odbor za dodjelu nagrada pohvalio je Spartaka Dulića, Ivicu Malčića i Stipana Tadića.

Prolistajte katalog 4. bijenala slikarstva!

Anita Ruso

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...