Gitaru na rame i mijenjati svijet: priča o Billyju Braggu

Koncerata velikih glazbenih imena u Hrvatskoj u 2017. godini, barem ako je suditi po najavama posljednjih tjedana, stvarno neće nedostajati; ranije potvrđenim izvođačima na INmusicu tako se pridružio i jedan od najpopularnijih svjetskih rock bendova Kings Of Leon, dok će se Pula ovoga ljeta moći pohvaliti premijernim nastupom legendarne Grace Jones te

Stinga koji će se u Areni predstaviti u klasičnom rock formatu (bas/gitara/bubanj) i promovirati svoj prvi suvisli album u zadnjih 15 godina. U ovom tekstu, međutim, posvetit ćemo se jednom drugom skorašnjem gostu naših pozornica, kultnom ljevičarskom kantautoru i aktivistu Billyju Braggu, headlineru festivala SuperUho čije će se četvrto izdanje održati od 7. do 9. kolovoza u Primoštenu.

Serijom sjajnih albuma u osamdesetima, kao i hvaljenim uglazbljivanjem stihova velikog Woodyja Guthrieja u suradnji s grupom Wilco, Bragg je, posebno u rodnoj Britaniji, dogurao do statusa „nacionalnog blaga“, „one-man Clasha“ i sličnih titula koje mu lijepe otočki novinari, no u njegovom slučaju možda je čak i zanimljivije ono što se događalo „iza scene“.

U osamdesetima koncert za pomoć nezaposlenima, rudarima ili bilo kojim drugim potlačenima koji su štrajkom pokušali izboriti pravo na dostojanstven život gotovo da nije mogao proći bez Billyja Bragga, kao ni nebrojeni prosvjedi protiv nuklearnog naoružavanja, vojnih intervencija i svega što im je donijela politika Margaret Thatcher. Ono što ga je odvajalo od drugih, politički i socijalno osviještenih glazbenika toga vremena bila je činjenica da se u čitavoj priči našao gotovo slučajno.

Billy, naime, nije dolazio iz ljevičarske, već dapače prilično apolitične obitelji, a za sve što je naučio o svijetu oko sebe i njegovim nepravdama može zahvaliti Joeu Strummeru i svom menadžeru Peteru Jenneru. Prvoga je kao 17-godišnjak gledao kako 1978. s The Clash pred 100.000 ljudi u londonskom Victoria Parku predvodi glazbenu borbu protiv rasizma (slavni Rock Against Racism koncert), poslije čega, prema kasnijem svjedočenju, nije bilo opasnosti da će postati regrut Nacionalnog fronta poput brojnih vršnjaka iz Barkinga, predgrađa engleske prijestolnice u kojem je odrastao.

Jenner, između ostalog i čovjek zaslužan za izlazak iz anonimnosti nesretnog Syda Barretta i Pink Floyda, trajno ga je „navukao“ na ljevičarske ideje o socijalnoj pravdi i jednakosti, borbi za prava slabijih svim raspoloživim sredstvima osim onih nasilnih. Nadalje, između punkerskih početaka s grupom Riff Raff i prvih samostalnih koraka Bragg je stigao ugurati i obećavajući start karijere vojnika, prekinute kada je pušku jednom za svagda odbacio u korist gitare. Vrijedi spomenuti i da Billy samoga sebe nikad nije doživljavao previše ozbiljno pa je tako već u refrenu svog prvog hita „A New England“ priznao da „ne želi promijeniti svijet, već samo naći curu“. Također, pjevajući o temama u rasponu od naglašeno politiziranih do ljubavnih i svakodnevnih, svojom je glazbom uspio doprijeti i do onih „s druge strane“.

I u studiju i na pozornici nastupao je sam, prateći svoje „koknijevski“ otpjevane stihove samo distorziranom električnom gitarom, što ga je istovremeno povezivalo sa slavnom tradicijom engleskog folka i činilo bliskim čak i punkerima. Protestne „Which Side Are You On?“ ili „There Is A Power in a Union“ izvodio je od bespuća Nikaragve do Istočnog Berlina, gdje je imao i problema s tadašnjim vlastima nakon što je okupljenima zaželio „da se slobodno kreću i preskaču zidove“. Bio je i među prvim zapadnim glazbenicima koji je svirao u SSSR-u, no tamo ga je u potpunosti zasjenio njegov menadžer Jenner, lokalnim medijima i publici puno zanimljiviji zbog rada s Floydima.

„Željeznu Lady“ 1985. je pokušao srušiti i Red Wedge, pokret koju su, uz našeg glavnog junaka, sačinjavali i novovalni „survivor“ Paul Weller, nekadašnji vođa The Specialsa Jerry Dammers, pop skupina The Communards i uredništvo New Musical Expressa. Pruživiši bezrezervnu podršku tadašnjem laburističkom lideru Neilu Kinnocku, Red Wedge je organizirao nebrojene turneje, spajajući nastupe ponekad i desetak popularnih izvođača s političkim predavanjima laburista. Thatcherica je ipak pobijedila na izborima, no povjesničari ističu kako se korijeni kasnijeg uspjeha Tonyja Blaira i novog Labour Partyja kriju upravo u akcijama ovog pokreta.

U Blaira i laburiste se, posebno nakon britanske intervencije u Iraku, trajno razočarao, a ulazak u neke ozbiljnije godine i obiteljski život njegova su pojavljivanja na demonstracijama sveli na minimum. To, međutim, nikako ne znači da je omekšao – na albumu England, Half English, točnije u pjesmi Take Down The Union Jack obračunao se i sa svime u što se pretvorila njegova Britanija, dok je, nedugo poslije Strummerove smrti, nastavio njegovu borbu za pomoć vatrogascima u štrajku serijom nastupa nazvanih Strumming For England.

Surađujući s Wilcom na završnom, posthumnom poglavlju karijere možda i najvećeg glazbenog buntovnika Woodyja Guthrieja, ugrabio je i Grammyja te se opako „zakačio“ na tradicionalnu američku pjesmaricu, što potvrđuju i posljednji albumi Tooth&Nail te Shine A Light: Field Recordings from the Great American Railroad, soundtrack putovanja vlakom preko SAD-a u društvu kantautora Joea Henryja.

Zastrašujuće je koliko je i danas aktualno sve ono o čemu je Billy Bragg pjevao prije 30-35 godina: nacionalizam, šovinizam i rasistički napadi polako, ali sigurno diljem Europe postaju svakodnevna pojava, a bešćutni kapitalizam na koji nas je tada upozoravao ispunio je, ako ne i premašio njegove najcrnje slutnje. Zbog svega toga, ljudi poput Billyja sada su nam potrebniji nego ikad, pogotovo u Hrvatskoj, zemlji čiji se stanovnici još uvijek ne mogu dogovoriti tko je pobijedio u ratu završenom prije 72 godine.

Ukoliko, međutim, ne dijelite njegove stavove ili jednostavno smatrate da sve to nema baš pretjerane veze s vama, svejedno ga se isplati pogledati uživo. Uhvatio sam ga u londonskom Queen Elizabeth Hallu 2005., kada je nastupio s pratećim bendom The Blokes i, osim niza veličanstvenih pjesama iz svih razdoblja djelovanja, okupljenima pružio skoro dva sata vrhunske zajebancije suludim anegdotama i forama kakvih se ne bi posramile ni zvijezde stand-up komedije.

Vedran Harča