prvo slovo kulture

Mizantrop postavlja pitanja koja je kazalište zaboravilo zbog zauzetosti oglašavanjem

Kada Torbičinu režiju podupire solidna dramaturgija u pravilu nastaju predstave visokih dometa poput Pokojnika (JDP, 2012), Razbijena krčaga (JDP, 2015) ili Hinkemanna (ZKM, 2015). Molièreov Mizantrop riječkog HNK-a Ivan pl. Zajca složen je, ambivalentan komad kojem mladi redatelj pristupa zrelo, delikatno, bez suviše detalja, prekida i postmodernih divertissementa postavljajući pitanja koja je kazalište uglavnom zaboravilo zbog vlastite zauzetosti oglašavanjem. Koliko smo daleko spremni ići u prihvaćanju društvenih normi? Zašto želimo ono što preziremo? Koliko je opasan gorljivi idealizam? Što su istine i što ih takvima čini? Društvo se od tih pitanja distancira jer zahtijevaju bolna suočavanja te stoga valja bezbrižno nastaviti uobičajenu konverzaciju.

Nataša Antulov dramaturški ne prerađuje tekst poput možda najpoznatije inačice Martina Crimpa (1996) u kojoj autor ironizira celebrity kulturu i kazališni svijet, a lik Alcestea postaje nezadovoljni i bijesni dramski pisac ljubomoran na svakoga tko pogleda njegovu djevojku. Naprotiv, dramaturginja zadržava Gerićev prijevod i osuvremenjuje pojedine dijelove čineći Molièrea našim suvremenikom. Paralelizam Francuske u 17. i Hrvatske u 21. stoljeću vidljiv je u apsurdnome pravosudnom sustavu. U Francuskoj ste tada mogli završiti u zatvoru ako uvrijedite nečiji sonet (bez obzira na privatnost doma gdje ste iznosili sud), a u Hrvatskoj zbog uvrede na Facebooku ili Twitteru možete završiti na općinskom kaznenome sudu. Sloboda govora uvijek bijaše na cijeni.

Za Alcestea (Jerko Marčić) u početku gajimo određene simpatije jer ironiziranjem svakodnevnoga zadovoljavanja društvenih normi pomalo nalikuje Larryju Davidu iz serije Bez oduševljenja, molim (eng Curb Your Enthusiasm), no gradacijom radnje počinju se mijenjati naše perspektive. Uviđamo nijanse zlobe, otrovnog cinizma, osobnog nezadovoljstva, silovitosti te nemogućnosti kontrole emocija. Lik iz početne prostodušne iskrenosti prema kraju predstave postaje sve groteskniji. Vrhunac groteske nastupa njegovim ponižavanjem Éliante (Marija Tadić) gdje scenskim pokretom (Ivana Kalc) ponižava sebe. Svaka od tih nijansi mijenja se ovisno o prizoru te se otvara prostor mnogoznačnosti. Marčićevo vješto poigravanje autoironijom lika potvrđuje da izrasta u sve ozbiljnijeg glumca koji osim uvjerljivih dramskih minijatura na scenu može donijeti sitne neuroze svakodnevice, ali i teške dvojbe sasvim prirodno, bez povišenih tonova i suvišnog afektiranja.

U riječkom Mizantropu nema konačnih sudova i moraliziranja, čovjek je u vremenu fake newsa naprosto osuđen na samostalno snalaženje. Jedna od najuvjerljivijih scena koja nanovo dokazuje Molièreovu svevremenost jest sukob Célimène (Katarina Bistrović Darvaš) i Arsinoé (Olivera Baljak) o malograđanskoj potrebi općeprihvaćenosti u društvu kao potvrde naše vrijednosti. Ni najpribraniji nisu imuni na trač. Uvjerljivu ulogu ostvaruje i Jasmin Mekić u liku Orontea s kojim se Alceste u više navrata sukobljuje. Ostatak ansambla igra neujednačeno te bi s njihovim sugestivnijim minijaturama predstava dosegnula još više domete.

Igor Vuk Torbica ima nepogrešiv sluh za detektiranje problema i vremena u kojem živimo. Ne zanimaju ga opušteni tonovi i šarenilo kostimografije Molièreovih komedija, nego čovjekove razne (ne)mogućnosti iskrenosti, njegov odnos sa svijetom i sveopćom prazninom društveno-uljuđenih razgovora o Bobu Dylanu u praznoj scenografiji Branka Hojnika s pokojom pepeljarom i bocom piva. Iako u programskoj knjižici redatelj navodi pitanje istine, ono se u filozofijskome smislu ne rastvara, nego se više oblikuje kao uvjetna mogućnost iskrenosti neprilagođenoga pojedinca. Stoga se postavlja pitanje kako se taj gorljivi pojedinac-pravednik nosi s vlastitim osobinama i je li zapravo ipak u životu i na pozornici mudrije biti pragmatikom.

Anđela Vidović

 

 

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...