prvo slovo kulture

Slovenska gostovanja s pravom pobuđuju zavist

Hedda Gabler
Ogoljenom scenografijom staklenoga zatvora/stana/društva (Marko Japelj) i redukcijom scenskoga pokreta (Matija Ferlin) Hedda Gabler, u režiji Mateje Koležnik, postiže iznimnu snagu, dubinu i preciznost koju pomalo filmski sugestivno i usredotočeno nose likovi ambicioznih osamljenika iz glumačkoga ansambla SNG Maribora.

Hedda Gabler je svojevrsni alter ego Peeru Gyntu. Za razliku od Gynta koji odlazi na epsko putovanje vođen snažnom voljom za životom i u potrazi za samoostvarenjem, Hedda taj isti život negira, a samoostvarenje guši udajom za Jörgena Tesmana (Jurij Drevenšek). Dovoljna je jedna žena i jedan metak kako bi se čitava životna paradigma nekoć i danas promijenila.

Analizu ljudskih odnosa podjednako prate govor i scenski pokret. Heddinu dosadu, podijeljenost, autodestruktivnost, odsutnost, melankoliju i tvrdoglavost u pokretu, pogledu, tišini, uzmaku i riječima utjelovljuje iznimna Nataša Matjašec Rošker. Lik sugestivne energije, nimalo vulgarne erotike i snage jednostavno zarobljuju promjene raspoloženja i drskost. Hedda se u ljubavnim trokutima bori s vlastitim očajem i ambicijama ljubavnika.

Hedda Gabler

Vođena tom negacijom života iz čiste se dosade i spletom okolnosti udaje za Jörgena koji bi joj sa stečenom profesurom mogao pružiti toliko željeni sofisticirani život. On je u prvome redu sakupljač, onda znanstvenik opsjednut vlastitim istraživanjima, suprugom i pomalo incestuoznim odnosom s tetom. Prekid se sofisticiranoga, ali za Heddu dosadnoga života događa povratkom njezina bivšeg ljubavnika, također znanstvenika Ejlerta Lövborga (Matjaž Tribušon) koji će ugroziti Jörgenovu profesuru. Vješto glumeći distanciranost i poigravajući se s njegovom novom ljubavnicom, ionako će labilnog bivšeg ljubavnika dovesti do smrti. Njegovim uništenjem vlastitu će ranjivost učiniti vidljivom i potpasti u Brackovu (Ivo Ban) nemilost. No, dosljednost negacije života Heddi ne dopušta nikakvu ovisnost te stoga uzima pištolj i ispaljuje posljednji metak.

Preciznost u građenju uloga mariborskoga ansambla koji je ujednačen s ogoljelom scenografijom i pokretom te estetika Mateje Koležnik, pomalo sterilna, filmski i komunikacijski sažeta, ne oduzima ništa psihološkoj dubini likova i sugerira da je u pozadini tako promišljene predstave zasigurno duži, ozbiljniji i posvećeniji rad. Slovenska gostovanja s pravom pobuđuju zavist estetikom i zadivljujuće iskorištenim glumačkim potencijalima.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...