Autor teksta “Fine mrtve djevojke”*, Mate Matišić, dramski je obrtnik za kojega se prije svega mora reći da vlada zanatom.

To je kompliment, osobito ako se uzme u obzir da scenu zakrčuju deseci ambicioznih, dramski polupismenih autora kojima u prikrivanju činjenice da nisu u stanju dovesti jednostavnu radnju od točke A do točke B pomaže vladajući postmodernistički trend koji bi se mogao nazvati “anything goes”, a koji tolerira i potiče uprizorenje otužnih monoloških baljezgarija. O takvima je prošle godine puno rekla Daša Drndić, predsjednica žirija za dodjelu nagrade Marko Marulić za neizvedeno dramsko djelo, u tekstu kojim obrazlaže odluku da se prva nagrada ne dodijeli zbog iznimno slabe kvalitete tekstova.

Na Matišića se to ne odnosi. On je čovjek koji zna napisati tekst koji drži vodu; u novije je vrijeme to pokazao i filmom Svećenikova djeca koji je sasvim dobro poslužio za razbibrigu širokome puku, kako pokazuju i rezultati s kino blagajni.

No, kao i u Svećenikovoj djeci, Matišić je u Finim mrtvim djevojkama, predstavi koja ovih dana počinje igrati na daskama Gavelle, ništa drugo doli zanatlija populističke orijentacije. Njegovi su tekstovi ziheraška smjesa izdašnih količina pučkih pošalica, zahodskog humora i široke palete stereotipa, znalački začinjenih dozom tema iz crne kronike, žute štampe i dnevne politike. Matišić igra za raju, za nezahtjevnu publiku koja voli prostodušne skečeve i koja nema interesa (a možda ni receptore) za fini humor. U Svećenikovoj djeci to su “kurtoni koji ubivaju ljude” i lokalni partijski lideri u karikiranoj gej vezi, a u Finim mrtvim djevojkama, na primjer, vađenje metka iz stražnjice branitelja PTSP-ovca koji se slučajno nastrijelio i koji onda, nagužen pred doktorom, objavljuje da “mora srat”, a kad se vrati, doktor primjećuje da se “mogao malo bolje obrisati”.

Fine mrtve djevojkeOno što je Matišić ponudio svojim predloškom, a Matanić nakon filma iz 2002. godine ponovo objeručke prihvatio, veliki je naramak stereotipa natovarenih na likove. U Svećenikovoj djeci imamo policajca, popa, komunista, gej par i redikula; u Finim mrtvim djevojkama imamo policajca, kurvu, branitelja, par “lezbača”, i opet neizostavnog redikula. Likovi su ustvari antropomorfni stereotipi, ništa drugo. Branitelj je naoružani nacionalist koji sluša Thompsona i glasno pušta himnu, kurva je praznoglava, priprosta i glasna plavuša, a u lezbijskom paru jedna je djevojka muškobanjasta i nasrtljiva, a druga ženstvena i zavedena. A da ne bi bilo dvojbe da je u toj gruboj podjeli Nataša Janjić muškobanjasti dio para, namijenjen joj je izgled metalca iz ruralnog kraja: po pozornici šeće raščupane kose, traljavo odjevena u donji dio trenirke i kariranu košulju, i ima ljubomorne ispade u kojima partnericu optužuje da joj fali kurca. Ivana Roščić je ženstvena lezba – ona nosi suknju i grli plišanog medvjedića. Da ne bi bilo zabune.

U podjeli ovih dviju uloga krivo je procijenjeno da će Nataša Janjić moći na sceni biti dovoljno energična, prodorna i gruba kako stereotip “butch” lezbijke u predstavi zahtijeva. Ona se često puta doima plahom i izgubljenom, kao da ne zna gdje bi s rukama, a najbolje joj “stoji” onaj posljednji dio predstave, kad nepomično leži u krevetu. Ivana Roščić, s druge strane, u svojoj izvedbi kao da je na silu sputana pasivnijom ulogom pristojne cure s medicinskog faksa.

Fine mrtve djevojkeU ovakvom, šahovski strogom razmještaju likova, koji kao da su preuzeti iz antologije balkanskih viceva, glumci su tek puki pijuni, koji svoj lik ne razvijaju, ne razrađuju, jer se to vjerojatno i ne bi uklapalo u ovakav tip predstave. Jedini preobražaj – i to veličanstveno izveden – onaj je Živka Anočića koji se pred kraj predstave iz smušenog, simpatičnog štrebera (maminog sina koji “sluša strane stvari, i domaće isto, ali kvalitetne”, i kojemu je “školjka jedina ljubavnica”) prometne u silovatelja, poremećenog nasilnika koji je istovremeno i demonizirani luđak i otužna ljudska pojava.

Ambicija autora da predstavom dotakne i aktualne društvene i političke probleme – imperativ kojemu podliježu, u većoj ili manjoj mjeri, sve predstave novijeg datuma – učinkovito je i jednostavno ostvarena tako da se likovi ovdje-ondje izgovore koji dopadljivi komentar o pohotnim popovima, korumpiranim policajcima, ginekolozima katolicima koji rade pobačaje, o sodomiji i pedofiliji – koju jedan lik poistovjećuje s homoseksualnošću, predviđajući da će uskoro i pedofili dobiti svoju paradu ponosa.

Fine mrtve djevojkePredstava Fine mrtve djevojke populistički je širokog dosega, kratkofitiljna u humoru, obazriva prema ukusu gledatelja koji, kao u Balaševićevoj pjesmi, “čitaju samo ono podvučeno”. No to ne treba shvatiti kao nešto loše. Ako zanemarimo prezasićenost stereotipima, Matišićev je tekst pročišćen i pomno dorađen, bez viškova i artističkog prenemaganja; zaokružen je i kompaktan, čvrst i dopadljiv, što se u našem kazalištu ne viđa često. Dijalozi su živi i dinamični, očišćeni od svake trunke onog blesavog patosa od kojeg ti bude neugodno u ime glumaca. Matanić kroz cijelu predstavu nudi svježa i učinkovita redateljska rješenja i ostavlja dobar dojam. Uspjela je intervencija s glazbenim dionicama.

Zbog svega ovoga, dobili smo predstavu koja će, sasvim izvjesno, prekinuti sušu velikih kazališnih hitova i dugo vladati repertoarom, jer Fine mrtve djevojke je ne samo dobra nego i važna predstava – njezin će snažni obrat okrenuti zrcalo prema gledatelju i natjerati ga da se pozabavi sa svojim tihim predrasudama i netolerancijom.

Maja Hrgović

*Predstava Fine mrtve djevojke redatelja Dalibora Matanića premijerno će biti izvedena u Gavelli 11. siječnja.

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.