prvo slovo kulture

Dogodila se ljubav između umjetnika i grafoskopa!

U Dvorani za izvedbene umjetnosti u AKC Medika 20. i 21. listopada održan je prvi Festival grafoskopa u organizaciji Kazališta Tripstih. Zanimljiv, kreativan i inovativan koncept okupio je umjetnike i entuzijaste sklone istraživanju, eksperimentu i prije svega ugodnom i poticajnom druženju. Tim povodom razgovarala sam sa autoricama koncepta i organizatoricama Ives Buljan Gladović i Petrom Bokić.

Prije gotovo petnaest godina osnovale ste kazalište sjena. Možete li ispričati nešto o svojim počecima?

Ives: 2003. godine osnovale smo kazališta sjena Ikako Nikako. Skupili smo se u dramskoj družini Prosveta, stvorila se dobra energija, nekoliko nas je kliknulo i odlučili smo raditi kazalište sjena. Bili smo mladi, hrabri, radili smo predstave za odrasle i to prilično smjelo, pri čemu smo koketirali sa filmovima noir.  U međuvremenu se dogodila pauza, barem što se mene tiče, a Petra je nastavila raditi sa Zvukom sjene i otkrila je grafoskop. Prije smo kao izvor svjetla prvenstveno koristile reflektore i lampe. Petra i ja opet smo se spojile 2013. godine. Tada smo pokrenule Kazalište Tripstih u sklopu kojega smo do sada postavili nekoliko predstava za djecu (4u12, Djed i repa, Šarene priče), bavili se likovnim oblikovanjem, radili edukacije i pokrenuli nekoliko projekta, između ostalih Malu kulturnu scenu u Attacku i evo, za sada prvi Festival grafoskopa.

Petra: Kada smo bili u Ikako Nikako tehnika se zasnivala na tradicionalnom pristupu kazalištu sjena, što znači da smo koristili lutkice, paravan i izvor svjetla, pri čemu se lutkica stavljala između izvora svjetla i paravana i tako stvarala sjene. Budući da po prirodi volim eksperimentirati, kada mi je Ives otkrila svijet sjena bila sam fascinirana brojnim mogućnostima koji taj medij pruža. Uvijek bi nešto novo isprobavala, donosila objekte, iako je Ikako Nikako je zastupao čistoću izraza koja je bila super i divna. Onda, kada se dogodila pauza, ljudi su se u jednom trenutku malo razišli  i  istraživali neke druge stvari, a ja sam otkrila grafoskop. Budući da je Rock ‘n’ Roll moja baza, slušala sam Pink Floyide i vidjela  njihov prvi VJing. Tako sam vidjela da  rade na grafoskopu sa tekućinama i skužila da to savršeno može upasti u naš svijet sjena. Prije toga kombinirali smo reflektor i lampice kao izvore svjetla. Iskorak u eksperiment bio je i kada sam radila radionicu na hippy festivalu Rainbow. Iz radionice je nastala predstava koju smo izveli u šatoru. Izvor svjetla  bila je vatra. Nakon toga je došao grafoskop i skužila sam da otvara  beskraj mogućnosti. Tada se dogodio i Zvuk sjene. Bilo nas je troje u tom kazalištu: Mišo Kamber, Tomislav Deverić i ja. Bavili smo se VJingom i performansom. Kasnije je to prepoznao i Mario Kovač i angažirao me u nekoliko projekta kao što je dodjela Nagrada hrvatskog glumišta prije šest godina gdje su vizualizacije na grafoskopu pratile svaku određenu kategoriju za koju se nagrada dodjeljivala. Tema je bila apokalipsa, što se savršeno poklopilo s našim senzibilitetom. Radili smo još jedan prekrasan projekt – Maria del Buenos Aires, tango operetu Astora Piazzole u Lisinskom.  Za tu sam predstavu radila scenografiju, pri čemu je slika isticala emocije. Ekipa Zvuka sjene se također s vremenom razišla, ja sam ostala u tom svijetu, zaljubljena u taj moment, a onda se Ives odlučila ponovo vratiti u kazalište. Kako nas sjene vežu, tako smo se sada, svaka sa iskustvom koje smo skupile u međuvremenu, ponovo spojile. S nama je i Neven Aljinović Tot koji je od osnutka radio u Ikako Nikako. Tako je nastao Tripstih. S obzirom da smo svi postali roditelji, prirodan slijed toga bio je da počnemo raditi i za djecu.

Foto: Zločesta beba

Postoji li razlika u radu sa djecom  i odraslima?

Ives: Djeca su jako otvorena, spontano se krenu igrati i raditi fantastične slike i stvari. Na radionicama i gledajući svoju djecu nikada nisam osjetila otpor ili blokadu, njima to ide sasvim prirodno. Djeca ne sude, igraju se, zabavljaju. No, i kada smo radili predstave za odrasle sa Ikako Nikako, publika je isto odlično reagirala. Tada nam je, kao što je Petra rekla, pristup bio puno tradicionalniji, ali su priče bile hrabre i suvremene.

Postoji li uopće kazalište sjena kod nas?

Ives: Dosta ljudi je u predstavama koristilo elemente kazališta sjena, i kod Svetlane smo radili sa sjenama. Ne bih nas isticala kao jedine u tom polju.

Petra: Mi smo u se tom momentu jedini definirali specifično kao kazalište sjena, bavili smo se ciljano sjenama, dok su drugi uzimali sjene kao jedan od elementa predstave.

Ives: Mogli smo biti iza platana, čupavi i neoprani a svejedno napraviti dobru predstavu. To je bila prednost – sakriješ se iza paravana svakakav, nikakav, a nitko te ne vidi.

Možete li reći nešto o festivalu grafoskopa?

Petra: Festival je bio dvodnevni. Prvi dan smo angažirali tri umjetnika,  akademskog slikara Lovru Lapuha, grafičkog dizajnera i genijalnog street artista Maria Miličića (Mane Mei) i multimedijalnog umjetnika Mladena Tudora. Sva trojica su se na festivalu prvi put susreli sa grafoskopom i napravili  svjetlosne instalacije koje su postojale samo od trenutka kada se grafoskop upali  do trenutka kada se ugasi, što je bilo jako lijepo. Marin Tudor prvi dan ie izveo i instalaciju Auto sretan ti rođendan! u dvorištu Medike. Festival je održan baš  na rođendan Marinovog ludog auta po kojemu ljudi crtaju i pišu. Auto je sam po sebi instalacija jer je sav išaran i svjedok je Marinovog stvaranja i bivanja. Ugostili smo auto u dvorištu, a bili su ponuđeni flomasteri i svatko je mogao crtati po njemu. Naravno, bio je obasjan grafoskopom.

Ives: Glazbeno iznenađenje prvi dan bio je Luminoakustični dvojac (Miodrag Gladović i Bojan Gagić). Zahvaljujemo im što su nastupili na festivalu. Pozvali smo ih zato što sviraju svjetlima, a to se uklapa u našu koncepciju.

Petra:  Sviraju na solarnim panelima spojenim na kompjutore i stvaraju zvuk osvjetljavjući ih.

Kako je izgledao drugi dan?

Petra: Drugi dan je ujutro bila radionica na koju su se prijavljivali zainteresirani, a uvjet za sudjelovanje bio je pristanak na večernji nastup. Na radionici smo polaznicima objasnili sve po segmentima: tekućine, boje, ulja na grafoskopu, zatim, kao drugi segment tijelo u sjeni, ruke od kojih se rade razne životinje i oblici, kao i lutkice u tradicionalnom kazalištu sjena. Treći segment je bio pijesak, akril, različiti zanimljivi i transparentni nađeni objekti. Na radionici samo imali sedmero polaznika: Ivan Klepac, dizajner, autor animiranih filmova, Jelena Sokić, akademska slikarica, Iva Gavrilović koja radi i VJing, Mirna Pavičić, Fares Landoulsi, glumac i plesač, Svetlana (glumica, pedagoginja) i Una Patafta  i Astra Aljinović Jesenski. Oni su navečer prezentirali nastale radove. Bend Terminator bio je gost večeri i svirali su svoje autorske pjesme

Kako ste se odlučili imati natjecateljski dio?

Ives: Dosta smo vagali treba li napraviti  natjecateljski dio. Svakako smo htjeli da radionica ima produkciju koja će pokazati što su ljudi napravili. Super je ta ideja analognog video spota: izabereš  pjesmu i napraviš analogni video u real timeu. Razmišljale smo je li fer da produkcija bude natjecateljska, a onda smo pomislile da će to dodatno motivirati ljude. Htjeli smo i nekoga  nagraditi. Glavna nagrada bila je grafoskop. Nadale smo se da će  pobjednik nastaviti raditi i istraživati medij, pa ćemo iduće godine možda i ugostiti  instalaciju ovogodišnjeg pobjednika.

Petra: Da se nadovežem na temu rada sa djecom. Na radionici drugog dana festivala bila je između ostalih i desetogodišnja djevojčica. Odnos djece i grafoskopa je nevjerojatan zato što nema granica, nema potrebe za nekakvom iskustvenom barijerom koju si odrastao čovjek nameće iz potrebe da ono što stvara bude lijepo. Djevojčica se se samo dala u proces i  igrala s bojama, neposredno. Oko nje je bio potpuni nered i taj nered je ustvari bio moment iz kojega je proizlazila kreativnost. Nije imala zadršku niti u jednom trenutku. Imali smo vrlo kompetentan žiri: dvije glumice i lutkarice s osječke akademije (Marina Badžalić i Marija Kolb) i Mario Miličić (Mane Mei), grafički dizajner koji je sudjelovao na izložbi prvi dan. Odlučili su joj dati nagradu ne zato što je slatka, nego zato što je stvarno rasturila. Zove se Astra Aljinović Jesenski.

Ives: Žiri je imao ispred sebe samo broj točaka, nisu ni znali tko je tko od natjecatelja jer su došli netom prije a dali smo im samo imena i redoslijed.

Koje su sve komponente rada sa grafoskopom, budući da medij uključuje glazbu, likovnost i izvedbu?

Ives: radovi su različiti, mijenjaju se s obzirom na temu i glazbu. Svaki rad je novo istraživanje, potraga za najboljim rješenjem, nema formule. Polaznici su također intuitivno pristupili procesu, a žiri je napravio podjelu kategorija koja dobro odražava što sve obuhvaća rad s grafoskopom. Kategorije su:  najbolja režija, najsnažnija poruka, najbolja animatorica/animator, najoriginalnija ideja, najbolji spoj glazbe i animacije, najbolja izvedba u cijelosti i najbolji koncept.

Mogu li se radovi na grafoskopu fiksirati? Koliko u izvedbi igra  je efekt iznenađenja?

Ives: Ovisi o kojem materijalu se radi. Ako se radi sa vodom i tekućinom, tu nema fiksiranja. Može ti pobjeći kapljica više ili manje pa slika ode u potpuno drugom smjeru od onog zamišljenog na probi. Ako se radi sa recimo folijama ili crtežima, može se malo više odrediti kako će izgledati izvedba. Način izvedbe i ritam definiraju korišteni materijali.

Festival u program uključuje i publiku. Na koje sve načine?

Petra:  Posjetitelji su aktivni sudionici. Na izložbi prvi dan  izlagale smo i Ives i ja. Ives je izložila rad Labirint, a ja Mrtvu prirodu – instalaciju sam postavila na ulazu dvoranu. Otvorila sam mogućnost da posjetitelji sa pripremljenim materijalom rade vlastitu intervenciju, svoju viziju mrtve prirode. Marin Tudor je također  dao posjetiteljima mogućnost da se izraze kroz njegovu instalaciju. Ivesin rad je bio printani labirint na foliji, a sa vrata grafoskopa visio je magnet pomoću kojega se pomicala kuglica postavljena na foliji. Posjetitelji su je trebali provući koz labirint i dovesti do kraja. Pictionary u sjeni je ideja koju smo radili na jednom eventu gdje nadogradili postojeću igru Pictionary: igra se u parovima a partneri izvučeni pojam moraju prikazati u tehnici kazališta sjena. Oslikaj svoju majicu još je jedan participativni element. Radi se o projekciji sa grafofolije na majicu koju možeš sam oslikati.

Petra: Slike na grafoskopskim folijama za oslikavanje na majicama nacrtala je umjetnica Antonela Klemenčić, koja je prvi dan puštala glazbu na slušaonici pod nazivom Šangzačaj. Drugi dan smo imali slušaonicu Grafotanz, a glazbu je puštao Nenad Borovich.

Petra: Bilo je zabavno na festivalu, još ne znamo što se sve događalo, je li nastala neka nova ljubav. To ćemo saznati naknadno. U svakom slučaju dogodila se ljubav između umjetnika i grafoskopa.

Kako je došlo do suradnje s Medikom?

Petra: Ustvari surađujemo sa AKC Attackom za koji smo od početka vezani.

Ives: Nakon što smo tamo postavili nekoliko predstava u sklopu kazališta  Ikalko Nikako, preselili smo u CK Trešnjevka gdje smo jedno vrijeme radili, ali  nama najdraže izvedbe uvijek su bile u Attacku na FAKI-ju. I super nam je da smo dio te priče.

Petra: Mi se ustvari trenutno vodimo kao Attackovo kazalište i pripadamo SubSceni zajedno sa Domagojem Šošićem – Kugom, Irenom Čurik i Cirkoramom. Preko njih apliciramo projekte, oni su nam kao izvršna produkcija.

Ives: Predstave radimo preko SubScene a ostale programe kao što je Festival grafoskopa radimo preko Attack-a

Kakvi su vam daljnji planovi?

Ives: Ovo nam je prvi festival. Bili smo malo skeptični i zbunjeni realizacijom, nismo ni mi znali što nas sve čeka dok se festival nije dogodio. Sada, nakon festivala, još jašem na valu vikenda. Jako sam sretna i ispunjena ljudima koje sam upoznala. Atmosfera, događanja i radovi koje su polaznici napravili zadnje večeri dali su mi vjetar u leđa. Super da smo aplicirali ponovo i razradili i razbrijali projekt s još više elementa. Vjerujem da ćemo ga realizirati i iduće godine.

Petra: Trenutno završavamo predstavu o životu, djelu i liku Hunedrtwassera. Predstava će biti za djecu i odrasle. Za sljedeću godinu imamo u planu napraviti predstavu za djecu o životu kukaca.

Ives: U sklopu Male kulturne scene koja je startala u proljeće 2017. godine svake druge subote radimo besplatne radionice za djecu. Radionice prate važne datume kroz godinu, primjerice imali smo radionicu povodom Dana dječje knjige, sada pripremao radionicu povodom Dana izumitelja, Dana audio vizualne kulture i obilježavanja Dana ljudskih prava. Znači, još tri radionice tijekom ove godine: jedna krajem listopada i dvije u studenom. Nadamo se da će projekt proći i ove godine i da ćemo opet od veljače startati sa novim ciklusom.

Petra: Bitno nam je što su radionice besplatne i što tako umjetnost, kultura i znanost mogu biti dostupni bez obzira na socijalni status.

 

Josipa Bubaš

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...