Shvatio sam da sam oguglao na sve na što može, valjda i mora, oguglati jedan novinar kulture.
Sinoć sam u Teslinoj stajao ispred Galerije Forum i pio šampanjac s ostalim uzvanicima otvorenja izložbe pod nazivom „Iz grafičkih atelijera Joana Miroa“. Još do prije koji mjesec bježao sam kao od kuge kad bih vidio tu šačicu ljudi ispred galerije Forum kako s plastičnim čašama šampanjca zakrčuju kolnik u Teslinoj. Mislio sam da je to jedna od stvari koja mi se nikada neće dogoditi u životu, da stojim na tom kolniku pred Galerijom Forum u trenutku otvorenja neke izložbe.
A ovo ljeto sam pristao i na to, samo da dođem do teksta za portal. Ne znam svjedoči li to o mojoj požrtvovnosti, novinarskoj zrelosti, ili mi se možda nešto poremetilo u duši, psihi, mozgu. Možda je to siguran znak da gmižeš prema demenciji, propadanju, to kad bez ikakvog srama, s čašom u ruci, počneš stajat na kolniku Tesline.
Izložbu iz grafičkih atelijera Joana Miroa organizirali su Zaklada Pilar i Joan Miro iz Mallorce i Institut balearskih studija. Bilo mi je egzotično vidjeti sve te Španjolce iz tih nabrojanih zaklada. Oni su otvorenju ove izložbe davali ugođaj nečeg skoro pa avanturističkog. Mene je u jednom trenutku spopalo da kustosicu Elviru Camaru zamolim da me na tri dana povede u Palma de Mallorcu, a ja bih zauzvrat hrvatskim čitateljima, kroz svoje opuštene tekstove, dao uvid u tamošnju kulturnu scenu. Motao sam se oko kustosice Elvire, ali na kraju nisam smogao snage predložiti joj tako nešto.
Takvom klonutom od svih unutarnjih previranja i nepodnošljive dosade, nije mi preostalo ništa drugo nego da pogledam izložene radove. U prizemlju Galerije Forum izložena je jedna grafika samog Miroa. I ne samo grafika, nego i dvije skice za tu grafiku. Nije mi bilo najjasnije što predstavlja apstraktni motiv na toj grafici, meni se činilo da je to čekić. Kojim bih se bio najradije nalupao po glavi: još me tištalo to što nisam imao muda prići Elviri Camari i predložiti joj zajednički projekt. Novinari kulture to rade, naročito ljeti, da bi se preko takvih projekata, kao ptice selice, barem na tjedan, dva maknuli iz usranog, ljetnog Zagreba.
Krajičkom oka vidio sam kako se HTV-ova novinarka Danijela Stanojević prišmajhlava nekom, fizički vrlo lijepom Španjolcu iz zaklade Joana Miroa. Da bi se onda među njih skoro poput ptice trkačice zaletio Bandićev povjerenik za kulturu ili što već, Emil Matešić, i počeo grubo odgurivati hateveovu novinarku. Bio je to pomalo mučan prizor, čak sam razmišljao da se upletem. Ali umirio sam se kad sam Danijelu začuo kako nonšalantno govori Matešiću:
– Emile, feministkinja sam, ali tvoja autoritativnost me privlači, tebi bih uvijek dozvolila da me podčiniš… Vidio si, pustila sam ti da mi daješ upute kako da snimim prilog o ovoj izložbi… Dok si mom kamermanu, mašući rukama, naređivao gdje da postavi kameru, tvoja uska košulja malo ti se podigla i otkrila trbušne mišiće… Pa tebi je trbuh poput rimskog pločnika! Pločica na pločici…
Nisam to više mogao slušati. Izašao sam van pred Galeriju i pokušao zapodjenuti razgovor s takozvanim kulturnjačama iz Poglavarstva, poglavarušama. To su žene iz Bandićevog stožera za širenje kulture po Zagrebu. Specifične su po tome što idu od jednog do drugog kulturnog događaja po gradu, katkad održe i kratak govor na pojedinim otvorenjima. Tako i sada, iako su stajale pred Galerijom Forum, one su mislima već bile na smotri folklora koja će se sat vremena održati na Trgu. Nisu se mogle usredotočiti na neobavezno ćaskanje.
Vratio sam se u Galeriju i stao pred izloženu fotografiju starog Miroa: pognut, kamenom je strugao nekakvu litografiju, što li. U tom energičnom starcu koji je odlučio mukotrpno raditi do smrti, nalazio sam poticaj da ustrajem u svom požrtvovnom radu novinara kulture u ljetnom Zagrebu.
– Trebali bismo se ti i ja učlaniti u neku stranku – uhvatila me novinarka Stanojević pod ruku. – Možda u ove Bandićeve i Čačićeve reformiste. Voljela bih postati osobna tajnica Emila Matešića, da mi on naređuje što da radim…
– Na državnom brodu svi žele upravljati, to je unosno. Zar se na njemu nikada neće naći kakvo bijedno mjestance za dvoje skromnih putnika? – nasred galerije glasno sam citirao Stendhala.
Kustosica Elvira Camara pogledala me zažarenog pogleda. Iako nije razumjela što govorim, očito je osjetila moju energiju. Možda je to, ponadao sam, se početak jednog divnog prijateljstva.
Željko Špoljar
Primajte teme iz kulture
u vaš inbox
Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.