prvo slovo kulture

Vrijednost pogreške

Don Quijote
Budući da već godinama pišem za novine, neminovno je da sam nekoliko puta pogriješio u navođenju nekih činjenica. Demoni tih pogrešaka ponekada me progone, pojačani snobovštinom povjesničara umjetnosti koju sam upio na fakultetu i koja očekuje robotsku preciznost i često bespotrebni perfekcionizam (kompenziramo li tim snobizmom mi kunsthistoričari našu realnu nevažnost u društvu?).

Ne bih htio raditi apologiju pogrešaka, svakako ih treba priznati i pokušati svesti na najmanju mjeru (potpuno ih izbjeći je nemoguće), ali svaki je stvaralac pod povećalom, pod ljubomornim i malicioznim pogledom koji očekuje njegov pad. Postoji anegdota koja kaže da je Danilo Kiš pao u očaj jer mu je Karlo Štajner u Esplanadi ukazao na pet grešaka u Grobnici za Borisa Davidoviča. No, je li to umanjilo vrijednost zbirke i znači li to išta čitatelju, makar i znao koji su to anakronizmi ili nekonzistentnosti?

Ipak, mislim da je i pogreška u nekom ostvarenju dio njegove strukture, odnosno upućuje nas u mogućnosti njegovog čitanja. S likovnošću stvar je prilično jasna: primjerice pogreškom se u portretu nekada smatralo svako odmicanje od vjernog prikaza modela. S modernističkom naglašeno autorskom paradigmom taj se kriteriji deaktualizirao. Dapače, svakome bi povjesničaru umjetnosti danas bilo promašeno, ako ne i potpuno smiješno, tumačiti Picassove portrete kao realistične i njihovo odstupanje od verizma prikazivati kao grešku. Ista stvar je i s perspektivom, ili tradicionalnim zakonima kompozicije. Nipošto ne bih htio da se protumači (kako to vole tumačiti mnogi, premnogi umjetnici i kritičari danas) kako oslobađanje od starijih poetika daje potpunu koncesiju likovnoj nevještosti: naime i nova pravila traže odgovornost, jednako rigorozno kao i stara. Mnogi slikari danas pogreške čak i namjerno doziraju, stvarajući njima efekte slučajnosti i „trenutačne bačenosti“ prizora na platno ili papir. U tim slučajevima precizni dijelovi izgledaju kao još veće majstorstvo, još k tome i postignuto u kratkom trenutku.

Hvatati nekoga na činjenice ili tipfelere
ponekada je lakše nego na poetičke argumente

U devetnaestom stoljeću slikare historijskog žanra pedantni su kritičari znali prozivati zbog nedosljednosti i anakronizama na njihovim platnima, pa je i Medovićev Bakanal bio na meti onodobne kritike, zbog povijesno neutemeljene priče o ubijanju kršćana u Dionizovom kultu. Međutim danas ta djela gledamo u duhu svog stoljeća, kao stvaranje vlastite (nacionalne ili univerzalne u romantičnom enciklopedizmu) mitologije, oslonjene na stvarnu povijest, poput neostilova u arhitekturi.

Isprepletenost točnosti i invencije bitna je stavka u umjetnosti. Postoji, uostalom, tumačenje Bakanala koje tu nehistorijsku činjenicu objašnjava razapetošću mladoga svećenika koji uživa u slikarstvu školujući se na minhenskoj akademiji, a istovremeno (službeno) ne smije polaziti satove akta, da prizori golih tijela ne bi naškodili njegovu duhovnom pozivu (što ga nije spriječilo da ih polazi, o čemu svjedoči i sam Bakanal i skice figura za njega).
Mato Celestin Medović - Bakanal

Mato Celestin Medović -Bakanal

Odstupanja od formalnih pravila u djelima prošlosti moguće je, sjetimo li se Barthesove smrti autora, podvrgnuti sličnim interpretacijama i iz njih iščitati moguća značenja intimne, društvene ili eksperimentalne prirode (iskustvo je pokazalo kako smrt autora ipak nije i smrt kritičara, nasuprot predviđanjima tvorca te sintagme). Treba naglasiti da su i ta tumačenja vrlo često pogrešna, ali opet vrijedna zbog otkrivanja svjetonazora i estetike tumača, ili njegova vremena.

Tradicionalno tumačenje pogreške dovelo je do kritičkih nesporazuma oko poeme Poklonstvo Sekstu Properciju, Ezre Pounda iz 1918. Temeljeći pjesmu na odabranim elegijama rimskoga pjesnika, Pound je u dijelovima prepjevavao izvornik, dok je drugdje u potpunosti improvizirao, uvodeći posve nove stihove i značenjske konstrukte u svoj lažni prijevod. Kritika toga doba proglasila ga je neznalicom, od čega se on branio ističući kako je njegova poema novo umjetničko djelo, doduše sa snažnim osloncem na Propercija, ali ne i prijevod u klasičnom smislu. Ctatnost i relativiziranje razlike između preuzetog i imaginativnog, danas su opće priznati postupci u književnosti, a ovaj primjer govori o tome kako često mislimo da jako dobro razumijemo jezik predaka od prije dva milenija, a zapravo smo gluhi za jezik suvremenika. Tumačeći ih na način na koji smo navikli lako pronalazimo grešku, ali u njoj se možda krije poetika.

Pogreške u kritičkom ili esejističkom djelu puno su teže od pogrešaka u umjetnosti: neki bi rekli da diskvalificiraju autora. Međutim i one daju dragocjene informacije o autoru – o njemu dostupnim informacijama, njegovom (ne)iskustvu, o pouzdavanju u izvore, o njegovim predrasudama, koje svi imamo, kao i o vremenu koje je imao za dovršenje svoga članka. Kad se tu doda netrpeljivost koja je uvijek prisutna u kulturnom svijetu, treba znati i to da je hvatati nekoga na činjenice ili tipfelere ponekada je lakše nego na poetičke argumente.

Nepreciznosti naglašavaju uspjeh

Također treba imati na umu da je novinarstvo vezano za rokove, što mnogi teško shvaćaju. Tako je zbog nekoliko nepreciznih informacija veliki hrvatski kritičar s početka 20. stoljeća Vladimir Lunaček, koji je gotovo svakodnevno objavljivao tekstove, a uz to bio i urednik, paušalno i s visine u Hrvatskoj književnoj enciklopediji proglašen kao „oštar, zahtjevan i zainteresiran, ali i površan, nedosljedan i svojeglav kritičar“.

Iz pogrešaka u književnom djelu može se izvući mnoštvo zaključaka o njegovoj strukturi, odnosno o tome što je autoru bilo u fokusu dok ga je stvarao. Poznato je da je Arthur Connan Doyle u pričama o Sherlocku Holmesu ponekada pri opisima fizionomija, ili navođenju lokacija, u istoj priči davao različite informacije. Možda bi netko to pripisao piščevoj rastresenosti (ili površnosti), ali baš prema takvim gafovima može se još jasnije rekonstruirati težište priča o londonskom detektivu: ono nije u opisu ili dočaravanju (mjesta, lika, situacije), nego u Sherlockovim zanimljivim i kreativnim načinima rješavanja zločina. Može se reći da je sva koncentracija pisca bila uperena prema konstrukciji zagonetke i pronicljivog rješenja dok mu je sve drugo manje važno. Budući da je to i najdojmljiviji dio tih priča, one su svakako uspjele, a njihove nepreciznosti čak i naglašavaju taj uspjeh. Čitati Doylea zbog opisa jednako je promašeno kao gledati Medovićev Bakanal kao autentičan antički prizor.

Pomaknuta svijest protagonista važnija je od niza dogodovština

Slične nedosljednosti prisutne su i u vrhunskom djelu kao što je Don Quijote: u prvoj knjizi Sancho u jednom dijelu malo nema, pa malo opet ima magarca, što je Cervantes donekle ispravio u drugoj knjizi, naknadnim pripovijedanjem. Također, Sanchova žena je na dva mjesta različito imenovana, a navodno je autor, kad su ga upozorili na te propuste, samo odmahnuo rukom (piše Josip Tabak u komentarima prijevoda). I oni se mogu shvatiti kao bitni za tumačenje strukture djela: u pripovijesti koja se temelji na nizanju zgoda i nezgoda, one ispadaju ipak manje važne od likova koji ih doživljavaju. Na taj način kao da se implicitno ističe ono što je jedna od brojnih vrijednosti Don Quijotea: pomaknuta svijest protagonista i njezin pogled na tada suvremenu Španjolsku važnija je od onoga što je temelj tradicionalnog pikarskog romana – niza dogodovština. Fokus nije na vanjskom (situaciji, pa i uvjerljivosti priče, koja se postiže dosljednim imenovanjem lica), nego na unutarnjem (doživljaju lika).

U poglavlju Oči Emme Bovary, u Flaubertovoj papigi Julian Barnes govori o kritičarki koja je Flauberu pripisala „nemarnost u opisima vanjštine“, jer je navodno junakinji svoga najpoznatijega romana na više mjesta dao različitu boju očiju. Barnes u obranu dragog mu pisca ističe kako je Flaubert bio dosljedan, jer su Emmi, kao i ženi koja mu je služila kao model za nju oči bile, citirajući samo djelo Gospođa Bovary: „crne kad je bila u sjeni, a tamnoplave na punom danjem svijetlu; reklo bi se da imaju više slojeva boja“. Barnes uzvraća istom mjerom i naslađuje se pogreškama iz kolegičine karijere, zlobno poentirajući: „Bilo bi baš zanimljivo usporediti vrijeme koje je Flaubert utrošio na provjeravanje da li mu junakinja ima neobične i zagonetne oči tragične preljubnice sa vremenom koje je dr Starkie utrošila na to da ga nemarno omalovaži“ (a ja bih volio usporediti vrijeme koje je Lunaček imao za pisanje svojih novinskih članaka, s vremenom koje je bilo dano autorici za pisanje njegove natuknice u HKE).

Bilo da odbacujemo mogućnost rekonstruiranja umjetničke ili kritičke intencije, ili svim silama tu intenciju želimo učitati, pogreške nam nude nove poglede na neko ostvarenje, a uostalom, ako je ono u cijelosti dobro stilski konstruirano i ako ne smetaju njegovom estetskom učinku, preko njih, na koncu, nije teško prijeći.

Feđa Gavrilović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...