prvo slovo kulture

Grgur Akrap: Evo što znači neovisni pristup slikarstvu

Na izložbi Vrtlarov vrt Grgura Akrapa u Galeriji Matice hrvatske, otvorenoj 7. lipnja ove godine, mogli smo vidjeti što znači neovisni, odnosno autentičan pristup slikarstvu. Ukratko, riječ je o umjetniku koji izvan svoga medija ne treba puno pomoćnih sredstava. On se ne oslanja na priču, na koncepte i na prenošenje poruka. Njegova je komunikacija ovisna tek o bojama, o potezu, o slojevima i impastnim namazima kojima nam predstavlja najrazličitije prizore: konjanika, kolibe, ralje morskog psa, korzete, stare artefakte i još niz drugih naizgled nepovezanih predmeta, likova i mjesta.

Katkad je fotografija prvotna osnova ovih kompozicija, ali one ne pokušavaju oponašati fotografsku preciznost, nego su napravljene u eklatantno slikarskom jeziku: objekti izranjaju iz guste mase boje i energije poteza. Autor često ostavlja rub platna neobrađen, uokvirujući tako prizor njegovom fizičkom podlogom, još jednom nas podsjećajući na dvodimenzionalnu narav toga što gledamo. On ne teži gradnji realističnog prostora, nego čisto slikarskoga, onoga koji naglašava svoje tkanje. Trag boje je strastven, a one su intenzivne i djeluju vibrantno.

Što se tiče motiva, njihov je izbor plod osobnih asocijacija i ne treba ulaziti u njihovo tumačenje, jer se oni ionako ne obraćaju našoj svakodnevnoj racionalnoj percepciji i spoznaji, nego estetskom osjećaju, urođenom ljudskom instinktu za sklad, koji rezultira različitim uzbuđenjima koja dobivamo (u ovom slučaju) samo od slikarske materije, samo od njezina nanosa na dvodimenzionalnu podlogu. Njihovi korijeni su u korijenima naše svijesti, u arhetipskom refleksu koji je u nas pobuđen tim čistim pikturalnim djelovanjem, a ne u domišljanju različitih konstrukata, uvijek efemernih i anegdotalnih. Motivi slika birani su prema logici slikarove fascinacije i intuicije kojima percipira i reproducira svijet, bez želje za prenošenjem velike poruke. To je zatvoreni, samodostatni vrt, kako nam i govori naslov izložbe.

bikPredgovor izložbe, autorice Hanan El Sayed, također izbjegava sveobuhvatno tumačenje slika, te ih prati kroz njihovu formu i kroz niz kulturno povijesnih asocijacija. Fragmentarno tumačenje odgovara ovoj cjelini osmišljenoj kao niz odjeka jednog senzibiliteta, koji svoja izvorišta nalazi u antičkoj kulturi, Bibliji, intenzivnim bojama Rothkovih velikih platana, zrnatom rukopisu Rembrandtovih draperija, ili nehajnome oblikovanju Marlene Dumas. Za današnje doba koje kvalitetu shvaća prvenstveno kroz kontekst i narativ, vrlo je neuobičajeno (ali i ispravno) u tekstu predgovora naznačeno kako je na ovoj izložbi riječ samo o „pigmentu, platnu i svjetlosti“, koji „nadilaze potrebu za kontekstom, konceptom ili opravdanjem“.

Svjetlo je izuzetno važno u ovim slikama, i od njegova promišljanja proizlazi njihovo unutarnje zračenje, analogno onome koje kao svoj ideal stapanja sa apsolutom postavljaju sljedbenici brojnih religija i duhovnih tradicija. Ovaj sjaj ipak ima svoje vrlo fizičko tumačenje kao učinak boje. Međutim, iluzija koja je upisana u sam temelj slikarske umjetnosti (i koja se ne odnosi samo na iluzionizam prostora, nego na stvaranje bilo kakvog prikaza na plohi) od Akrapovih slika stvara mistične propovijedi. Njegovi likovi s aureolama kao da su našli svoje prosvjetljenje u materiji boje. Autorova duhovnost, stoga, nije asketska ili odricateljska, nego raskošna i sveprožimajuća: ona ne bježi od fizičkoga ili materijalnoga, jer smatra da je ono preduvjet percepcije i izražavanja osjećaja punine, koji nam želi prenijeti.

Vrtlarov vrtOdustajanje od narativnih tumačenja prisiljava nas da svjedočanstvo tog oduhovljenja tražimo u fizičkim čimbenicima (a to je slikarska materija i njeni efekti) koji su pred nama. Caravaggio je na slici Nevjera svetoga Tome (iz 1602.) u hiperrealističkoj maniri ovjekovječio apostolovo čeprkanje po Kristovoj rani, na taj način ističući svoju slikarsku poetiku. Da bi se uvjerio u istinitost čuda, Toma mora dotaknuti tijelo pred sobom, kao što nas Caravaggio u istinitost te scene uvjerava visokim realizmom, svojom težnjom poistovjećivanja stvarnosti i njezina prikaza, težnjom dočaravanja realne, otjelovljene, prisutnosti čuda pred gledateljem. Prisutnost Akrapovih hermetičnih prizora ide suprotnim putem: oni ističu svoju specifično slikarsku građu, da bi je transcendirali, pretvorili u građu nečeg nadiskustvenoga. Ipak, te slike ne moramo gledati kao apel za iracionalizam i njegovu apologiju. Nećemo pogriješiti i nećemo ništa izgubiti, ako ih doživljavamo kroz njihovo obraćanje estetskom senzibilitetu u nama, i to sredstvom samog medija.

Feđa Gavrilović

*Fotografije radova Grgura Akrapa snimio je Juraj Vuglač.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...