Život počinje i završava u tišini. Stoga nije ni čudno da se u njegovoj sredini okružujemo galamom ulice, kućanskih aparata, tehnoloških naprava, noćnih klubova i mnogobrojnih glasova. Naviknuti smo tišinu povezivati s tjeskobnim satima samoće i mišljenja. Kanadski skladatelj R. M. Schafer vjeruje da je povratak tišine u naš kakofonijski svijet moguć, potreban i pozitivan. Nedostatak pak zvuka u kazalištu glavne struje označuje da je nešto možda pošlo po zlu. Tišina se pojavljuje rijetko, u udahu i pauzama, kada se brzo nadomjesti zvukovima iz publike. U radiofonijskom smislu iskustvo tišine obilježeno je iskustvom zvuka.

S različitim shvaćanjima tišine počinju i završavaju radijsko-kazališne igre Pavlice Bajsić Brazzoduro. U pozadini se krije mnoštvo imaginacije – čitav svijet onkraj neizrečenoga postaje novo iskustvo za sebe. Neobični i kazališno-radijski hrabri svjetovi grade se u njemačkoj izvedbi Etera nad Berlinom, premijerno izvedenoj u Berlinu (18. veljače 2016.), koja se nakon gotovo godinu dana fizički približila Hrvatskoj gostovanjem u ljubljanskome Mini teateru.

Vrijeme u kojem živimo uči nas samo jednome – zaboravu. Upravo se takvom ignorantskom poimanju kontinuiteta u stvaranju opire poetika približavanja i njegovanja prošlosti ponajprije u Hoerspielu, a kasnije i u Eteru nad Berlinom Pavlice Bajsić Brazzoduro. Eter je svojevrsna prilagodba i nadgradnja Hoerspiela za njemačku publiku. Uobličenija i zatvorenija u formi, manje zaigrana i ozbiljnija, s ravnopravnim hrvatsko-njemačkim deseteročlanim ansamblom. Bajsić Brazzoduro priču o rađanju novoga medija, radija u Berlinu na početku gradi na tragu Hoerspiela. Publika se nestrpljivo okuplja u skučenoj prostoriji, dočekuje ih radiodramsko iskustvo tišine, a zatim humorni dijalog. Preseljenjem u drugu prostoriju nastupa vrijeme katastrofa od zvukova tonućega broda, rasta nacionalsocijalizma i neprestane redateljičine nestrpljivosti da se radijska igra smiri u tišini. Uznemirujuće zvukove povremeno prekida glazba.

Okosnicu obaju kazališno-radijskih istraživanja čini autoričina povijesna preciznost i dijalog s očevim sinopsisom za zvučni esej o tišini, dijalog koji je započela još 2007. Žanrovski teško uhvatljiv Eter nad Berlinom izvode hrvatski i njemački kazalištarci, muzičari i radijski autori (Artemis Chalkidou, Andreas Nickl, Fabian Kuehlein, Ivana Rushaidat, Dino Brazzoduro, Ljubica Letinić, Matija Antolić, Ivor Plužarić, Marino Frankola). U tom eteru ima namjerne površnosti, nenamjerne dubine, istinskoga veselja i nikada do kraja pripremljenih zvukova. Bolno se osvješćuju naši strahovi i zaziva tišina. Nakon tih šumova, klopki i ritmova možda nemamo želju mijenjati svijet, no izlazimo ipak nešto mlađi i manje tjeskobni, s vjerom da je kazalište svima nama i dalje otvoreno.

Kazalište odavno ima poljuljanu vjeru u riječ dok zvuk postaje multimedijskim eksperimentom – od smiješnoga u Ostermeierovu Richardu III. gdje smaknuće nije ništa drugo doli zvuk puštene vode u zahodskoj školjci do traženja finih nijansi emocionalnosti u modernim preradbama Shakespearea. Autorski rad Pavlice Bajsić Brazzoduro na marginama je tim vrjedniji jer uspijeva osvijestiti nekakve drukčije poglede, pitanja i pozornosti u hrvatskom i europskom kazalištu istodobno ujedinjujući u kazalištu često nedovoljno komplementarnu sliku i zvuk.

Eter nad Berlinom

Važnost istraživanja, kontinuiteta i njegovanja prošloga kako bismo gradili budućnost apstraktna je našoj kulturi zaborava. Stoga se Hoerspiel i Eter nad Berlinom izvode svega nekoliko puta godišnje. Premalo za ozbiljniji i sustavniji rad. Premalo za našu publiku. U čemu onda leži naša budućnost ako smo je tako lako spremni prepustiti slučajnostima i zaboravu?

Anđela Vidović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.