prvo slovo kulture

Eleonora Luketić, udovica kipara Stevana Luketića: Zagreb mu je ostao dužan

Eleonoru Luketić prvi sam put vidjela u Galeriji 3.14 u Martićevoj ulici, jednog neuobičajeno toplog popodneva u listopadu, kraljevskog držanja i odjevenu u bijelo, kako pažljivo i predano, krpom namočenom u deterdžent, čisti plohe aluminijske skulpture svoga pokojnog muža, legendarnog kipara Stevana Luketića. Podigla je pogled kroz naočale sa šarenim, šik okvirom, i prvo što sam pomislila bilo je “Kako lijepa žena!”. Isto je to morao pomisliti i Stevan Luketić kad je, tamo negdje ranih sedamdesetih, kao 22-godišnja studentica prvi put ušla u njegov atelje u Vlaškoj ulici.

– Meni je trebao posao, a njemu netko da mu pomaže u ateljeu. I isto sam ovako čistila plohe, pripremala materijal, šmirglala, strugala. Nisam to prestala raditi do danas – kaže Eleonora u pauzi od posla, koju provodimo uz čašu vina ispred galerije.

Galerija 3.14 jedna je od najživljih zagrebačkih galerija, jedna od onih (iznimno rijetkih) koje publika ne pohodi isključivo na dan otvorenja neke izložbe, nego je tretira gotovo kao dnevni boravak. Tako su se i radovi Stevana Luketića u stalni postav uklopili prirodnije, organskije nego bilo gdje drugdje: njegove ekspresivne, bodljikave crne skulpture, nastale nakon Drugog svjetskog rata, koje djeluju prijeteće, primordijalno – naglašene su kontrastom sa zafrkanstskim radovima konceptualaca na zidovima – Tomislava Gotovca i gorgonaša. Luketićeve blistave aluminijske skulpture, određene krutim imperativima geometrije i ponegdje ublažene mekim krivuljama, ovdje komuniciraju s divljim eklekticizmom Vladimira Dodiga Trokuta. Bez te komunikacije nešto bi nedostajalo – ta i Stevan Luketić je bio takav čovjek, komunikativan, društven, intenzivno uronjen u intelektualni krug umjetnika i pisaca koji su se međusobno nadahnjivali.

– To je bilo sjajno doba. Stevan Luketić, Oton Gliha, Vojin Bakić, ta druženja, razgovori… Bilo je tu fantastičnih situacija, prizora kao iz kazališta. Bilo je pijanstva i tuča, velikih emocija. Ja sam se s njim cijeli život osjećala kao u jednoj velikoj kazališnoj predstavi! A Jure Kaštelan, on i Stevan su bili nerazdvojni – prisjeća se Eleonora.

Nema više takvih ljubavi

Njezinu neupitnu odanost umjetniku za kojeg je čitav život sebedarivo radila, doživljavam kao nešto arhaično i nedokučivo. Kad mi s osmijehom kaže kako je svome pokojnom suprugu cijeli život kuhala, prala, spremala, vodila atelje i sve privatne, profesionalne i menadžerske poslove, to me malo i uznemiri. Što je s njenom karijerom? Bavila se tekstilnim dizajnom, zar i njoj ne bi dobro došao netko da se o svemu brine, da radi za nju? Stevan je očito imao prednost.

– Znam da danas više nema takvih žena. Ali nema više baš ni takvih ljubavi. Bila sam sretna s njim. Imala sam slobodu, davali smo jedno drugome slobodu. I podršku – kaže Eleonora.

Skoro svaki put kad počne govoriti nešto o svome suprugu, započne rečenica sa “moj Stevan” – a onda se za tren ispravi, ipak je ovo ozbiljan razgovor o ozbiljnoj temi, o izložbi koju priprema, pa kaže “Stevan Luketić”.

Stevanu Luketiću ostali smo dužni. S početkom devedesetih gotovo da je postao nevidljiv u hrvatskoj javnosti. Galerija 3.14 ovom izložbom, koja se otvara 20. listopada, ispravlja nepravdu. Branko Spajić iz 3,14 nije jedini koji to čini: Luketića ove jeseni i zime slavi izložbeni triptih – njegov najupečatljiviji dio opusa, radovi nastali od automobilskih hladnjaka ili kilera, predstavljen je u Galeriji Academia Moderna. Feđa Gavrilović priprema i izložbu u galeriji Forum.

Ubojiti kileri

Što je bilo prije devedesete? Evo, ugrubo, biografije Stevana Luketića, koja je u mnogočemu nalik kakvom akcijskom filmu. Rođen je u Crnoj Gori, u obitelji imućnog trgovca. Kao dječak imao je sve. Roditelji su mu priuštili kvalitetno školovanje; kod katoličkog svećenika pa kod pravoslavnog popa. Sa šesnaest godina krenuo je u partizane i prošao ratnu odiseju od Korčule i Visa pa preko Bosne, južne Srbije, teške bitke na Zlatiboru, pa sve do Beograda u čijem je oslobađanju sudjelovao.

– O ratu nikad nije pričao. Nikad. Možda je sve što je osjećao prema tom razdoblju svog života, sve što je proživio, izrazio ovim crnim skulpturama, kaže gospođa Eleonora i pokazuje gomoljasti, bodljikavi crni objekt nalik školjci ili glavatoj nemani s razjapljenim čeljustima.

Na izložbi u Galeriji 3.14 zastupljeni su radovi iz sve četiri faze Luketićeva opusa. Prva je crna faza, posljeratna, od čistog željeza. Tu su i kileri po kojima je najpoznatiji, zatim aluminijske skulpture iz konstruktivističke faze, i naposljetku radovi koji su sublimat prijašnjih pristupa i tehnika.

– Ti posljednji radovi nevjerojatno su moćni i zbog njih mi je tako žao što je otišao, što se taj mali ciklus nije stigao razvijati, kaže Eleonora.

– Jedino što mi je pričao o ratu, bila je jedna humoristična epizoda, nešto užasno smiješno u nekoj šumi kroz koju su se probijali, sakrivali – dodaje kroz smijeh. Učas se opet uozbilji: tek je jednom od nekog Stevanovog ratnog druga čula i druge stvari, o ranjavanju, o traumi. U partizanima je bio ranjen, jedna mu je noga cijelog života bila kraća od druge.

Nisu ga zanimala priznanja ni privilegije

Kao osloboditelju Beograda, Stevanu su nudili spomenicu.

– Znate što je u to doba značila spomenica? Kojekakve privilegije. Dodatke, status. Bolji život. Ali Stevan je nije htio primiti. To bih htjela istaknuti, to mi je važno. Takav je on bio, kaže Eleonora i nastavlja kako je koristoljubivost bila potpuno strana kiparu i kako je pomno pazio da svoj položaj ne zloporabi, čak i kad je u dva mandata vodio Hrvatsko društvo likovnih umjetnika.

– Za sebe kao umjetnika nikad nije izvlačio korist. Odbijao je da mu se napravi monografija. Tako je taj posao ostao meni, veli Eleonora koja je uredila impozantnu dvojezičnu monografiju Stevana Luketića, nakon njegove smrti.

Atelje Stevana Luketića u Vlaškoj ulici danas je zatvoren, odnosi s Gradom Zagrebom nisu riješeni, a Eleonora tvrdi kako ne postoji ni volja da se oni riješe. Kipari njegovog značaja, njegove generacije, institucionalno su prigrljeni – poput Kožarićevog ateljea u Muzeju suvremene umjetnosti.

– Stevan je oporučno odredio da se Stefan Luketić, naš sin, i ja, brinemo o njegovim radovima. Velika je to privilegija i velika odgovornost, ali i velika materijalna briga. Grad Zagreb mi nije u tom poslu ni na koji način pomogao; iz ateljea u Vlaškoj, koji je projektirao Vitić pa on ima dvostruku vrijednost, više puta su me bacali van, doslovno. Ponudili smo donaciju njegovih radova gradu, ali ona nije prihvaćena jer status ateljea nije riješen…

Stefan Luketić je doktor fizike i živi u Americi, ali aktivno se bavi očevim naslijeđem.

Kad je radio, živio je na votki i crnoj čokoladi. Po pet do sedam dana nije spavao

– Kad sam, pripremajući monografiju, kopala po materijalima, našla sam fascinantan podatak, da je Stevan sudjelovao u 107 natječaja, a čak 53 su ili nagrađena ili izvedena. U to spada i rad na Petrovoj gori, koji je realizirao s Jurom Kaštelanom, i veliki reljef u kockici, zgradi CK na Savi. On je zapravo živio od natječaja. Bio je vrijedan, to je kvaliteta koja je fantastična. Osobito kad se radilo na nekom natječaju, to su bili vrhunci intenziteta; u ateljeu bi tada bio danima, danima ne bi spavao, samo bi radio, pio votku i jeo crnu čokoladu. Ta njegova radna etika me uvijek fascinirala, njegova vjera u rad. Mladim ljudima, kojima je uvijek bio okružen, govorio je da je talent samo deset posto, a devedeset posto da je rad, kaže Eleonora.

Eleonora priča i jednu zgodnu anegdotu koja govori o Luketićevom zalaganju za suvremenu umjetnost.

– Kad je 1963. godine, prilikom gostovanja u Splitu, Josip Broz Tito u jednom govoru napao eksperiment i suvremenu umjetnost, to je snažno odjeknulo. A samo dan poslije, Stevan je s Verom Horvat Pintarić trebao  otvoriti u Studentskom centru izložbu. I gospođa Vera, pod dojmom Titovog govora, inzistira da se ne ide s izložbom. Ali Stevan je inzistirao, pa su se tu i zakačili. Da se on povukao, da su se i drugi neki ljudi povukli, suvremena umjetnost u Jugoslaviji bi zamrla, ne bi se dalje razvijala u prkos politici. A znate kakvo je to bilo vrijeme, što je značili ići protiv Tita…, kaže Eleonora.

Posljednja izložba radova Stevana Luketića bila je velika i važna – njegova retrospektiva u proljeće 2002. godine, u HDLU-u. Pola godine kasnije je umro.

– Bio je stariji od mene 23 godine. Ali cijelog je života bio mlađi od mene! – kaže Eleonora kroz smijeh.

 

Maja Hrgović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...