U selu Lizhou, kineske pokrajine Sichuan živi Mao, sitna crnokosa djevojčica. Sedam joj je godina i jedino je dijete u obitelji Fang.

Osim školskih obaveza Mao pomaže ocu i majci u sklapanju plastičnih igračaka. Svakoga dana naporno radi nekoliko sati. Rano ustaje i kasno liježe. Posljednji je tjedan sklopila preko tri tisuće malenih šarenih konjića i samo se jedanput porezala na oštar rub plastike.

Huang Hao dva puta tjedno svojim kombijem obilazi okolna sela, skuplja igračke i vraća se u grad Chengdu, gdje živi i radi. Njegova obitelj; supruga, jedanaestogodišnji sin, ujak i njegova žena te stari otac, sortiraju i pakiraju igračke u velike plastične košare. Po njih krajem tjedna velikim kamionom dolazi Zhang Zhongwei i odvozi robu u skladište tvrtke Shantou Chenghai Chengdu Plastic Toy Co. Ltd. Plaća nije bog zna što, ali on je samac i zadovoljan je.

Tridesetogodišnja Jihan Yanli u velikoj tvorničkoj hali, s još trideset drugih žena, radi na kontroli i doradi robe. Udata je i u trećem je mjesecu trudnoće. Nije bila posve sigurna, pa je sretnu vijest ostavila za idući tjedan, nakon posjete liječniku. Njena najbolja prijateljica još iz školskih dana, Zoi Xianhu na šarene kutije sa zapakiranim igračkama lijepi deklaracije i stavlja ih na tekuću traku koja ih odvozi u susjednu halu. Tamo ih Xiao Xuemei, jedan od desetak radnika pakirnice, spretno i brzo slaže u velike kutije. Lijepi ih širokom trakom, omotava plastičnom folijom i polaže na drvene palete. Prije nego li završe u centralnom skladištu, kutije pregledava gospodin Zhifeng, glavni kontrolor. Na svaku pregledanu kutiju stavlja svoj osobni pečat. Vrlo je pedantan i strog, do mirovine ga dijeli tek sedam mjeseci.

Su Ganjun najmlađi je od svih vozača viljuškara, tek je navršio devetnaest. Usprkos teretu koji je vrlo visok i kabast, on svojim vozilom spretno manevrira labirintom prolaza u glavnom skladištu firme. Slaže palete jednu na drugu u osam metara visoke metalne police, po potrebi ih sortira i utovaruje u kontejnere. Popodne, nakon posla, pohađa predavanja u večernjoj školi koju sâm plaća. Želja mu je postati informatičkim programerom.

Tri puta u tjednu Liu Dongsun svojim kamionom s prikolicom transportira dva kontejnera puna igračaka na carinarnicu u Shanghai. Te su mu dugačke ture vrlo dobro plaćene, pa računa da bi već za pet-šest godina mogao banci otplatiti kredit za vozilo.

U ogromnom otvorenom skladištu carinarnice u Shanghaiskoj luci, Yuan Qun radi kao vozač visoke kontejnerske dizalice u Crvenom sektoru. Jedan je od rijetkih koji se u šumi tisuća kontejnera može snaći bez problema, zavezanih očiju. On je u stalnoj radijskoj vezi s carinicima Lan Yingom i Zhou Laizhenom. Oni rade završno izvozno carinjenje gdje, nakon pomnog zajedničkog pregleda robe sa špediterima, pečate plombama kontejnere, sortiraju ih i pripremaju za transport na brod.

Prvi časnik palube Jan Coenraad, već dvije godine, s manjim pauzama, plovi na nizozemskom kontejnerskom brodu. Njegov je zadatak, između ostaloga, i briga za teret. Tek kad on dâ zeleno svjetlo, kontejneri mogu na brod. Tu ih preuzima Filipinac Jackie Lou Ping sa svojom ekipom koji teret slažu prema planu razmještaja. Jackie je izuzetno zadovoljan poslom i svojom plaćom. Zaručen je i planira veliku svadbu kad se za godinu dana vrati u Manilu.

Brodu Emscarier potrebno je točno dvadeset i dva dana da pristane u Amsterdamsku luku gdje kontejner s plastičnim igračkama, zajedno s ostalima, preuzima ulazna carina.

Na dizalici za kontejnere sličnoj velikom pauku i isto toliko moćnoj poput one u Shanghajskoj luci, radi Erhan Serhat. Njegovi su davne 1956. emigrirali iz Turske u Nizozemsku, pa je on već treći naraštaj. S još nekoliko istih dizalica-vozila Erhan i njegovi kolege godišnje, s brodova koji dolaze iz cijelog svijeta, istovare oko šest tisuća bruto tona raznolikog tereta.

Lies Janssen, plovidbeni agent osobno provjerava kontejnere s igračkama i prijavljuje ih carinici u smjeni, zgodnoj, visokoj plavuši Mary Olman. Njih dvoje surađuju dugi niz godina, jako se dobro poznaju i primopredaja ide glatko, bez zastoja. Pomoćnik glavnog skladištara Jos Rikers s carinicom pregledava plombe na kontejnerima, preuzima ih i s špedicijom, već do podneva, rješava sve papire.
U luci od jutra čeka Mladen Baće, predstavnik tvrtke Grand d.o.o. iz Hrvatske. On je dan prije zrakoplovom doputovao u Amsterdam i tu dočekao Nusreta Fehirovića koji se iz Zagreba dovezao kamionom tvrtke. Njih dvoje provjerili su carinske deklaracije i utovarili kontejner na kamion. Mladen je zbog nekih poslova ostao u Amsterdamu, a Nusret još jedanput provjerio teret, sjeo u kamion i krenuo put Hrvatske.

Prenoćio je kod brata koji s obitelji već petnaest godina, od rata, živi u Rosenheimu, malom mjestu kod Münchena. Svjež i odmoran, drugi je dan već oko podneva na graničnom prijelazu Sežana, a dva sata nakon toga u carinskoj ispostavi na zagrebačkom Jankomiru. Tamo je predao špediteru papire i nešto kasnije, zajedno s carinikom Markom Bogdanovićem pregledao teret. U krug skladišta tvrtke na periferiji grada, kamion je uvezao i parkirao tek pred veće. Petak je i osim portira na ulazu u tvrtci nema nikoga. Zaključao je kamion i na vrata kontejnera stavio lokot.

U ponedjeljak je skladištar Franjo Rački pregledao s Nusretom pažljivo i pedantno dopremljenu robu s pripadajućom dokumentacijom. Sve je bilo u redu i on je Mladenu Grdoviću, svom viljuškaristi, objasnio gdje će u skladištu smjestiti robu. Jedan, veći dio paleta, složen je po specifikaciji na visoke metalne police duboko u skladištu dok je onaj drugi, manji dio, ostavljen ispred ulaza u skladište. On će biti odmah distribuiran po nekoliko trgovina u gradu. Nakon što je uskladio skladišne primke, pokazao je mladom vozaču Stjepanu Grgecu koje su kutije odmah za dostavu, ispisao izlaze, zaključao skladište i u društvu s Franjom otišao na gablec.

Stjepan je utovario dvadesetak kutija s igračkama u veliki bijeli kombi i odvezao se do grada. I on je bio gladan, pa je parkirao u blizini Kaptol centra i pojeo kebab. Dobro ga je zaljutio čilijem. Sat kasnije istovario je osam kutija u prodavaonici na Ilici, a ostatak na Kvaternikovom trgu. Tamo je kao šefica, uz još dvije djevojke u smjeni, radila Marina Ivković, razvedena žena srednjih godina.

Uz poneku šalu, zaprimila je robu od Stjepana. Njoj je bilo iskreno žao što Stjepan nije malo stariji, a njemu što ona nije malo mlađa. Pozvala je djevojke otraga u skladište i objasnila im gdje će slagati robu. Mlađoj od njih, Lei Ivančan, naložila je da jedan dio igračaka stavi na police. Trebalo je i preko kineskih deklaracija nalijepiti veće, hrvatske, te na svaku kutiju staviti bar-kod naljepnicu.

Lea je sve to napravila za nešto više od sat vremena. Nakon što je na police uredno složila kutije s šarenim plastičnim konjićima, izašla je na dvorište iza prodavaonice zapaliti cigaretu. Ona je završila novinarstvo i tu je radila samo privremeno, dok se ne oslobodi neko mjesto u jednoj novinskoj kući.

Vlasta Jurić zastala je pred izlogom prodavaonice u Ilici. Cijelo je jutro tražila rođendanski poklon za svoju sedmogodišnju kći i već su joj pomalo oticale noge. Kupila joj je neke trakice za kosu, špangice, čarapice i majicu u Bennetonu, no to joj se učinilo nedostatnim. Ušla je unutra i prošetala oko polica. Izabrala je lutku Barbie. Imala ih je Gabi već desetak, možda i više, ali ova je bila posebna i dosta skuplja od ostalih. Bilo je to zato što je uz nju išao i kompletan frizerski pribor; mali fen, sićušan figaro, komplet četki i češljeva, vikleri, mala hauba za sušenje kose i još neke sitnice. Za oko joj je zapeo i lijepo zapakirani šareni crno-bijeli konjić na susjednoj polici. Gabi je jako voljela životinje, pa Vlasta uzme i njega.

Gabi je jedino dijete obitelji Jurić. Lijepa je plavokosa i plavooka djevojčica, ide u prvi razred i vrlo dobra je učenica. Taj je dan bila posebno sretna i vesela jer je to popodne u McDonaldsu s cijelim razredom proslavila svoj sedmi rođendan. Skupila je puno poklona i nije mogla dočekati da dođe kući i pregleda što je sve dobila. Osim nekoliko spomenara i foto-albuma te dvije knjige, bilo je tu dosta bilježnica i pribora za školu i sitnih igračaka. Njena najbolja prijateljica Ana Sabol kupila joj je igricu Gameball. Baka i djed dali su joj sto eura, pa će u subotu s mamom ići u grad kupiti si što god poželi. Od oca je dobila lijepu ružičastu Nokiu, mobitel dizajniran baš za djecu, a od mame prekrasnu Barbiku, frizerku.

– Mama, dođi! Mama! Mama! – Zvala je Gabi iz svoje sobe. Po glasu, Vlasta je znala da nešto nije u redu. Zabrinuta, požurila je do nje.

Gabi je sjedila na krevetu, a pored nje je bila tek raspakirana kutija.

– Vidi!

Ljutito stisnutih usnica, očiju punih suza, pokazivala je prstom pod. Na tlu, ispod njenih nogu, bačena, ležala je igračka.

– Neću tog konja, mama! Zmazani je! Fuj!

Ana ga podigne i pažljivo zagleda. Zaista, na vratu šarene plastične igračke primijeti tamnu mrlju osušene krvi.

Eduard Pranger

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.