Dunkirk (Dunkirk, 2017., 107 min)
Režija i scenarij: Christopher Nolan
Uloge: Fionn Whitehead,Tom Hardy, Kenneth Branagh, Cillian Murphy, Harry Styles

Najnoviji film Christophera Nolana, redatelja i scenarista kojeg jedni vole, a drugi vole mrziti, s pravom je prozvan modernim remek-djelom koje krase zavidno zanatsko majstorstvo, specifični vizualni identitet i autentično nijansirane emocionalne dubine –  sve kvalitete koje mu čak ni pripadnici druge gore navedene skupine ne mogu osporiti. Smješten 1940. godine, Dunkirk nas vodi u istoimeni gradić na sjeveru Francuske u kojem na evakuaciju čeka stotine tisuća savezničkih vojnika opkoljenih sa svih strana njemačkim oružanim snagama. Time beznađe uslijed borbe za goli ljudski život i nada postaju glavni akteri koji se periodički izmjenjuju na ratnoj pozornici i zahvaćaju u jednakoj mjeri junake Nolanove priče, kao i gledatelje koji nemaju drugi izbor nego li udisati istu tu atmosferu.

Nolanova ljubav prema igranju načinima na koje će podijeliti priče sa svijetom i ovdje je dobila priliku objelodaniti se u svoj svojoj raskoši. Za razliku od, primjerice, jednog Mementa u kojem pratimo radnju (naizgled samo) od kraja prema početku, u Dunkirku su nam u samom startu naznačena ne samo tri narativna kraka (odnosno tri perspektive) koja će se rasplitati tijekom Dunkirkovih 107 minuta, nego i njihovo vremensko trajanje. Tako već u prvim kadrovima saznajemo kako će vojnici koji na kopnu, odnosno kod mola, čekaju na evakuaciju u filmu to činiti tjedan dana, da će putovanje civila, njegova sina i njihova pomoćnika brodicom do Dunkirka u svrhu spašavanja vojnika trajati jedan dan, dok će se sukob u zraku odigrati kroz samo jedan sat.

Sve tri perspektive konstantno se isprepliću i podjednako im je dano na važnosti i značaju, a upravo to konstantno preklapanje i skakanje iz jedne u drugu ono je što film čini atmosferski nabijenim, a uloge nevjerojatno visokima. Tako Nolan maksimalno iskorištava momentum i koristi klimaktične događaje i spomenute visoke (emocionalne) uloge svih triju perspektiva kako bi gradio jednu zajedničku, kolektivnu napetost, pametno se poigravajući kako izmjenom kadrova, tako i odličnom glazbenom podlogom Hansa Zimmera koju bismo bez problema mogli proglasiti zasebnim i samodostatnim akterom koji oduzima dah. Time zadovoljstvo postaje još veće kada posvjedočimo točno onim trenucima u kojima se vremenski i prostorno napokon susretnu zemlja, voda i zrak.

No pravo majstorstvo stupa na snagu tek kada promotrimo sadržaj koji je Nolan stvorio kako bi ga mogao tako vješto i znalački omeđiti strukturom te oblikovati kadriranjem i glazbom u svrhu postizanja maksimalnog učinka. Jer, kao što sam u prvom odlomku naglasila, glavni akteri Dunkirka zapravo nisu njegovi junaci – oni su, na jednoj razini, samo sredstva koja, poput glazbe i nelinearne strukture, omogućuju priči o preživljavanju da bude iznesena i prenesena u svoj svojoj punini. Time je Nolan uspio u 107 minuta prikazati sve ono što rat uistinu i jest – sve nijanse tjeskobe, beznađa, nemoći, konstantne unutarnje tenzije (neovisno o tome postoji li u datom trenutku ona vanjska), zarobljenosti, straha, čekanja, pa čak i dosade. I sve to bez galona prolivene krvi u kombinaciji s patriotskim monolozima kako bi nam se omogućilo da nam do likova i njihove žrtve bude stalo.

Jer ono što likove Dunkirka “karakterizira” nisu njihovi životi koji su ostavili iza sebe i o kojima sada sjetno lamentiraju ili pak sklonost moraliziranjima kroz nepotrebne monologe kojima smo često izloženi u ratnim filmovima upravo u svrhu karakterizacije, koja u konačnici većinom ipak ostane plošna ili stereotipna. Junaci Dunkirka “sačinjeni su” upravo od situacija u kojima se u datom trenutku nalaze, odnosno od njihovih instinktivnih reakcija unutar okolnosti koje su ih snašle. Za njih postoji samo “ovdje i sada” – samo ovaj doslovni (i metaforički) mol za prijeći, samo ova osoba za spasiti ili je žrtvovati za “veće dobro”, samo ovaj prešutni dogovor s drugim vojnikom za sklopiti uslijed gonjenosti istim ciljem, samo još ovaj zrakoplov za srušiti usprkos nedostatku goriva. I upravo njihove (re)akcije govore o njima kao karakterima/ljudima više nego li bi to ijedna govorancija učinila. Baš je zato verbalizacija najmanje prisutan i samim time najmanje bitan segment Nolanova filma. Srećom, upravo u tome i jest poanta.

No je li riječ o njegovom najboljem filmu do sada, kao što mnogi kritičari sugeriraju – mišljenja sam da je potpuno nebitno. Svejedno je voljeli vi Nolana ili ga voljeli mrziti, ljepota Dunkirka leži u tome što je samodostatno i kvalitetno umjetničko djelo koje ne samo da je moguće promatrati, već i zaslužuje da ga se promatra mimo filtera njegova tvorca, kao i mimo osobnih filtera (ne)sklonosti prema istome. Stoga dopustite Dunkirku da svim korištenim postupcima kao cjelina govori sam za sebe – baš kao što to svojim postupcima čine njegovi likovi.

 

Koraljka Suton

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Related Posts