prvo slovo kulture

Dramski tekst veći od predstave

Sablazan u dolini šenflojiranskoj
Pitanje koje postavlja vrhunska drama i predstava u samoj se biti čini jednostavnim – što je život?

U gostujućoj predstavi SNG Maribor Sablazan u dolini šenflojiranskoj (Pohujšanje v dolini šenflorjanski) slovenskog književnika, oblikovatelja moderne, Ivana Cankara život je refleksija morala, religije i rodoljublja u kojoj se sve vrijednosti okreću, a vrag onda i danas u jednako složenim vremenima biva nadmudren. Povratniku u kazališni život, dramskom piscu Ivanu Vidiću, u Posljednjim danima mira (Sveučilište u Zagrebu, SC, Kultura promjene, Teatar &TD i RUPER) život je isprepleten filozofskim i fantastičnim elementima u kojima se građenjem odnosa između likova pokušava uspostaviti ravnoteža i smisao.

Sablazan u dolini šenflojiranskoj

Cankar je u slovenskom kazalištu poput Krleže u hrvatskome. Pristupa mu se s dozom strahopoštovanja, obzira i nanovo se ističe kako je teško uprizoriti neke njegove drame. Često uzbuđenje zbog postavljanja Cankarovih drama završi ambivalentnim reakcijama kao što je bio slučaj sa Sablazni u dolini šentflotrijanskoj u režiji Vite Taufera 2011. Sve su likove izuzev vraga igrali muškarci. Rodnim problematiziranjem Taufer je dao svježinu i mnogoznačnost lektirnome naslovu. Upravo je te svježine nedostajalo režiji Janusza Kice kako bi Sablazan ipak bila nešto više od repertoarne i rutinske predstave koju pojedini glumački bljeskovi apsolventa glume Benjamina Krnetića, Jurija Drevenšeka, Nataše Matjašec Rošker i Kristijana Ostaneka izvlače iz ralja statičnosti.

Predstava humorno iznosi paradokse i licemjerstvo malograđanske sredine, međusobna pretvaranja i perverznosti nad kojima se čak i sam vrag zgraža sklapajući dogovor s umjetnikom, prevarantom koji će na kraju proći nekažnjeno za sva svoja zlodjela. Stanovnici su gotovo amoralni te razotkrivanjem pravoga krivca kažnjavaju nevina putnika. Prvi udarac simptomatično zadaje najnevinije biće, učitelj Šviligoj. Scenografija Marka Japelja s javnim zahodom na početku i kraju predstave te tamnim bezdanom ne pridonosi redateljski maštovitijim i zaigranijim scenskim rješenjima te daje naznaku postapokalitipičnog, a manje grotesknog raspoloženja.

Posljednji dani mira

Kada je riječ o domaćem suvremenom dramskom pismu uvriježeno slijedi uspjeh ili potpuni podbačaj. Sredine gotovo da i nema. Privatne se kazališne organizacije ne ustručavaju postavljati dramske tekstove poput Mirisa love (The Smell of The Kill) američke dramske spisateljice Michele Lowe ili George Kaplan francuskog dramskog pisca Frédérica Sonntaga koji ni po čemu ne korespondiraju sa životom ovdje i sada. Stoga su domaći autori prepušteni slučaju zbog financijskih rizika kazališnih kuća i skromne domaće produkcije.

Novi dramski tekst Ivana Vidića, Posljednji dani mira, nastao narudžbom RUPER-a filozofska je drama s fantastičnim elementima koja građenjem odnosa između gazdarice i konobarice, majke i kćeri pokušava zahvatiti (pod)svjesno. Praznina restoranske idile omogućuje likovima građenje unutrašnjih života vječno na granici stvarnosti i fikcije. Unutrašnji život je svijet demona koje majka sublimira, a kćer iznosi. Simbolika oluje otvara prostor ponovnom građenju odnosa i zajedničkoga promišljanja majke i kćeri o novoj sezoni s manje pijanim gostima te sugerira da je naša granica između stvarnosti i sna jednako (ne)uvjerljiva poput navodnih ubojstvima ljubavnika.

Posljednji dani mira

Predstava nije ideja, ona je prostor. U režiji Dore Ruždjak-Podolski i scenografiji Stefana Katunara taj je prostor nevidljiv i skučen. Preuzimajući rizik oslanjanja na glumice Dubravku Ostojić i mladu Natašu Kopeč koje se nemaju kamo skriti, narativi na rubu stvarnosti u slušateljskoj koncentraciji bivaju zamorni te ih iz prostorne skučenosti ne izvlači scenski pokret Petre Hrašćanec. Ozbiljan dramski tekst zahtijeva duži i posvećeniji rad, te naposljetku i bolju predstavu.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...