prvo slovo kulture

Dossier muzeji: Zašto se o izložbama pišu hvalospjevi umjesto kritika?

U mjesecu u kojem muzeji obilježavaju svoj dan, na Arteistu posvećujemo više pažnje tim začudnim ustanovama: njihovim programima, ravnateljima, kustosima, izložbama, ali i njihovoj arhitekturi kao i modernizaciji i digitalizaciji muzejskih i galerijskih zbirki i postava. Budući da vrijeme neumoljivo brzo teče i da se svi intervjui ne stignu odrazgovarati, preslušati i pretipkati u kratkom roku od jednog mjeseca, odlučeno je da produljimo rok akcije i da u narednom periodu barem jednom mjesečno jedan tekst bude iz Dossiera muzeji.

U drugom po redu tekstu iz nedavno lansiranog dossiera pozabavit ću se izložbom o kojoj se najviše pričalo (i nedovoljno pisalo) u prošloj izložbenoj sezoni. Analizirajući vlastite razloge nepisanja o pojedinoj izložbi, suočila sam se s činjenicom da u pretjeranoj želji za punjenjem medijskog prostora vedrim promišljanjima o našoj likovnoj sceni, često ostanemo bez kritika kapitalnih izložbi. Najčešće čitamo osvrte, pretežno hvalospjeve koji se ne usuđuju spočitati bilo što važnim institucijama koje stoje iza velikih izložbenih projekata. Tek rijetke kritike izložbe Izazov moderne: Zagreb – Beč oko 1900, koja se prikazivala u Klovićevim dvorima od veljače do početka svibnja i koja je održana pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika Republike Austrije Alexandera Van der Bellena solidan su pokazatelj trenda izostanka ozbiljne, argumentirane, beskompromisne kritike kod nas.

Po pitanju velikih izložbi iz godine u godinu njeguje se neutralnost nauštrb kritike. Čini mi se da do toga dovode dva moguća scenarija: mladi se ne osjećaju dovoljno kompetentnima (na studiju povijesti umjetnosti o likovnoj se kritici uči tek u tragovima), a često je uzrok manjku prave kritike i autocenzura – jer se, kao ni stariji kolege uostalom, ne žele zamjeriti „velikim“ imenima u potpisu tih istih velikih izložbi.

Probala sam doskočiti prvom scenariju uzdajući se u dugogodišnje iskustvo vrsnog hrvatskog muzeologa, umirovljenog profesora Tomislava Šole i kolege likovnog kritičara Feđe Gavrilovića koji su ovom tekstu doprinijeli svojim promišljanjima.

Izložba ovako zanimljive tematike, kao što je Izazov moderne u jednoj od naših najpoznatijih galerija, zahtijeva promišljanje koje se ne ograničava samo na plošno opisivanje tematskih cjelina koje je donijela gledatelju. Brojni plakati po Zagrebu s kojih nas je gledao prepoznatljivi secesijski font i Klimt (zajedno s djelima ostalih autora prikazanih na izložbi), nisu zanemariv faktor kad razmišljamo o važnosti izložbe. Kultni Klovićevi dvori, nasreću, ulažu u marketing svojih izložbi i nesumnjivo je to jedan od čimbenika koji utječe na veći broj posjetitelja u odnosu na druge muzeje i galerije. Pohvalno je da su osim same izložbe posjetiteljima tijekom četiri mjeseca nudili raznovrstan popratni program (stručna vodstva s naglascima na različite tematske cjeline izložbe, diskusije o književnosti i psihoanalizi, predavanja o zaboravljenim gradskim interijerima, o kulturi odijevanja, glazbenom životu Zagreba i Beča na prijelazu stoljeća) čime su Klovićevi još jednom pokazali da prate trendove svjetskih izložbi, na čemu im bez zadrške treba čestitati, ali i svojim prisustvom ubuduće pridonijeti takvoj vrsti sadržaja. Na koncu, korisno je što su bogati katalog koji prati izložbu učinili u cijelosti dostupnim na stranici galerije u PDF formatu.

Unatoč navedenom, nakon što sam pogledala izložbu, osjetila sam stanovito nezadovoljstvo. Izložba je bez sumnje sadržajno bogata (djela Gustava Klimta, Kolomana Mosera, Karla Molla na licu mjesta mogu se usporediti s djelima Vlaha Bukovca, Tomislava Krizmana, Ivana Meštrovića), ali u pojedinim segmentima nedovoljno obrađena. Međutim, to što je nedovoljno duboka za stručnu javnost ne čini je dovoljno bliskom široj publici koja nakon razgledavanja ima dojam da je „puno toga viđeno, ali sve je ostalo lebdjeti u zraku“ kako mi je svoj dojam prenijela nekolicina prijatelja.

– Izložba se ograničava na prikaz umjetničke situacije u Zagrebu i veza hrvatske prijestolnice s Bečom na početku 20. stoljeća, što je zanimljiv partikularni pogled. Dakle, ona ne teži dati cjelokupan prikaz razdoblja (poput izložbe Secesija u Hrvatskoj koja se u Muzeju za umjetnost i obrt održala 2003.), ili dati novi kritički pogled na njega, nego ga prikazati na način koji bi mogao biti interesantan široj javnosti, ističe Garvrilović.

Šola pak ima rezerve prema naslovu projekta, iako izložbu ocjenjuje pozitivnom.

Mnogi su razočarani što je slavnog Klimta posve malo. Publika je naučena da i kustosi vole senzacionalizam. Kako nemaju specifičnog obrazovanja za rad u muzeju, kustosima je to teško zamjeriti, a publici ne smijemo: dobro da uopće dolazi – kaže Tomislav Šola.

Što se uopće može očekivati od dugo najavljivanih izložaba u prestižnim muzejima?

Jednom sam naletjela na ovu definiciju izložbe: „Izložba je perceptivni uređaj sam po sebi, stroj za gledanje i akcija učenja”. Izložba Izazov moderne trebala bi zbog svoje tematike i načina na koji je promišljena i postavljena, odgovoriti upravo ovoj definiciji. Riječ je o zahtjevnoj izložbi koja umjetnička djela iz različitih umjetničkih središta stavlja u povijesni, politički, gospodarski i društveni kontekst, što bi trebalo značiti da se gledatelju pruža mogućnost višestruke edukacije.

Gavrilović sa žaljenjem primjećuje da su najzanimljivije priče vezane uz vrijeme i mjesto u naslovu tek paušalno dotaknute, primjerice priča o otvorenju nove zgrade HNK-a i spaljivanju mađarske zastave tim povodom, koje je predvodio mladi Stjepan Radić, ili priča o Milivoju Dežmanu i Ljerki Šram.

– Bez dokumentacije koja bi oživjela ambijent i intelektualnu klimu vremena, i povijesnoumjetničke (estetske, morfološke, idejne) kontekstualizacije brojnih eksponata, dojam sterilnosti izložbe je neizbježan, ističe Gavrilović.

Sterilnost koju spominje Feđa Gavrilović, posebno mi je zapela za oko u dijelu posvećenom arhitekturi i dizajnu. Veličanstveni postav briselskog Musée Fin-de-siècle izvrstan je primjer ambijentalnog prikazivanja interijera s kraja stoljeća. Sigurna sam da postoji još mnoštvo sličnih primjera koji su svojim postavima mogli poslužiti kao model zagrebačkoj izložbi koja je podbacila u simulaciji autentičnih interijera. Bez posebnog objašnjenja i kontekstualizacije secesijskog namještaja, on ostaje samo običan namještaj bez aure umjetničkog djela koju bez sumnje posjeduje.

Osim toga, zagrebačka arhitektura kraja 19. i početka 20. stoljeća nepravedno je šturo predstavljena. Usporedbe bečke arhitekture (kroz djela Otta Wagnera, Josefa Hofmanna, Adolfa Loosa) i zagrebačke (kroz projekte Vjekoslava Bastla, Aladara Baranyaia ili Viktora Kovačića) naprosto nemaju treću dimenziju. Arhitektura tog razdoblja od identitetske je važnosti za Zagreb, ona prekida vezu s historicizmom, a na izložbi je prikazana kao usputna pojava, što je šteta s obzirom na studiozan tekst u katalogu u kojem autorica Marina Bagarić ističe: „Tretirajući fasadu kao slikarsko platno, arhitekt joj daje sekundarnu ulogu; primat ima prostor koji se nalazi iza nje. Takav protofunkcionalistički pristup označava istinski početak, nultu godinu zagrebačkoga arhitektonskog modernizma“. Poglavlje je zaključeno riječima: „Promptna asimilacija bečkih arhitektonskih škola i stilova nije, dakle, u Zagrebu podrazumijevala i njihovu istovjetnu uporabu. No, upravo u slobodnoj interpretaciji spojenoj s lokalnom tradicijom leže vrijednost i šarm zagrebačke arhitekture secesijske epohe.“ Prava je šteta što je izložba u ovoj nadasve živoj i danas posve aktualnoj temi zadržala odmjeren, školski diskurs zaboravivši pritom na one učenike koji žele znati nešto više.

Profesor Šola kritičan je prema nedostatku videa i virtualne simulacije.

– Da je još bilo dodati mali film o izložbi i vremenu kojeg predstavlja, užitak bi bio još veći. A valjalo bi i da je dragocjen trud ovjekovječen VR snimkom. Cjelovit izložbeni projekt bi oboje trebao podrazumijevati, ali razlozi su, pretpostavljam, prozaični. Ipak, ovo je jedna od boljih izložbi važnog ali nes(p)retno nazvanog izložbenog centra, zaključuje Šola.

Jedna zamjerka mora ići i na dio postava koji prikazuje uspon nove generacije slikarica koje postaju ravnopravne sudionice modernih promjena. Vrlo je teško povjerovati u prethodnu rečenicu kada znate da je na izložbi tim istim slikaricama posvećena tek omanja prostorija koja prikazuje otužnu zbilju izuzetno male produkcije tih istih autorica. Nije jasno zašto djela Antonije Krasnik, Naste Rojc i Slave Raškaj ne bi mogla biti izložene tik uz djela njihovih muških kolega? Kad već onodobno nisu smjele slikati aktove, zar ne bi bilo fer da im vratimo barem mali dio zadovoljštine postavljajući ih uz bok onih koji su mogli slikati što god su htjeli? Tako bi se njihova djela sigurno mogla bolje vrednovati i bolje bi do izražaja došla specifičnost njihova ženskog pisma na platnu.

Ne preostaje mi ništa drugo nego zaključiti promišljanje riječima profesora Šole, koji poantu izložbe vidi u znalačkom tekstu Viktora Žmegača.

Zagrebu, koji je žrtva kulturnog rasapa i liberalne agresije, trebalo je (još jednom) reći da je postojalo vrijeme kad je bio stvaralački dio Europe i, implicite, da je to trebao i mogao ostati.

Anita Ruso

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...