prvo slovo kulture

Dobrota iznad predrasuda: Emocija u kazalištu je recept za uspjeh

“‘Gospođa Roza je govorila da je stražnjica nešto najvažnije u Francuskoj uz Luja XIV. i zbog toga su prostitutke, kako ih nazivaju, progonjene, jer poštene žene žele imati dupe samo za sebe.”

Tako otprilike započinje priča o Židovki poljskoga podrijetla Rozi koja se pedesetih godina prošloga stoljeća, u romanu Émilea Ajara (zapravo Romaina Garyja) u turbulentnim vremenima za Francusku zbog trajanja alžirskoga rata za neovisnost, brinula za djecu prostitutki. Romain Gary (1914. – 1980.), francuski pisac litavskoga i židovskoga podrijetla, dobitnik je dviju Goncourtovih nagrada te su njegovi romani svojevrsni klasici francuske književnosti. Zanimljivo je pripomenuti kako je skrivao identitet pod različitim pseudonimima Shatan Bogat, Rene Deville, Fosco Sinibaldi, ali se koristio i vlastitim imenom Roman Kacev.

Roman o gospođi Rozi u hrvatskome izdanju je prvotno objavljen pod naslovom Momo, zašto plačeš? (1976.) u prijevodu Ladislava Grakalića i izdanju Hit biblioteke koju je uređivao preminuli Zlatko Crnković. Izdavačka kuća Disput 2007. objavljuje nanovo klasik pod naslovom Život je pred tobom u prijevodu Sanje Šoštarić. Preminuli hrvatski novinar, pjesnik i esejist Momčilo Popadić za Nove fosile 1986. napisao je hit istoga naslova koji naravno nema nikakve sadržajne veze s romanom.

U sklopu Tjedna Izraela koji organizira Židovska općina Zagreb, gledatelji su 30. studenoga na sceni Vidra imali priliku vidjeti Gospođu Rozu u režiji i adaptaciji Stefana Sablića. Predstava, kao i roman, počinje upravo stražnjicom, odnosno neobičnim razgovorom dječaka Muhameda (skraćeno Momo) i njegove skrbnice gospođe Roze. Već na samome početku uočavamo da će tu biti riječ o njezinu padu, umiranju i dječaku koji se neće prestati brinuti za nju. Roza je na pragu sedamdesete godine, gubi se, život joj se svodi na sjećanja, strahove iz prošlosti. Svako zvono na vratima podsjeća na Auschwitz. Njezino sjećanje prate slike užasa u pozadini čime se ujedno naznačuje obrazovni karakter predstave.

Momo (Miloš Klanšček) je jedino dijete koje je ostalo na brigu Rozi (Jelisaveta Sablić). On je Arapin te ga Roza tako i odgaja, nalazi mu učitelja Hamila koji ga podučava Kuranu. Ranjivo je dijete u potrazi za ljubavlju i svojim roditeljima dok ga gospođa Roza mudro štiti od prave istine o njegovu podrijetlu (naime, njegov je otac svodnik i ubio je njegovu majku). Uvjerljivost kojom glumci iznose tešku životnu sudbinu uz dozu ironije i smisla za humor je zapanjujuća. Dijalozi o vjeri, životnim vrijednostima daleko su iznad dnevne politike i površnih rasprava. Kada Momo naivno i dječje pita zašto je njegov Bog Alah, a njezin neki tamo Jahve, Roza odgovara kako je to zbog geografije, jezika, Bog je isti samo se različito pokazuje.

Na sceni se još pojavljuju doktor Katz (Mladen Andrejević) i dječakov otac Jusuf Kadir (Bojan Dimitrijević). Andrejević je uvjerljiv u portretiranju brižnoga doktora koji smiruje Rozu i pruža dovoljno ljubavi dječaku koji bi, kad bi imao oca, zamišljao ga poput doktora. Dimitrijević također scenski uvjerljivo utjelovljuje neurotična oca koji dolazi po svojega sina muslimana kojeg je ostavio točno prije deset godina. Roza, iako već na izmaku snaga zbog bolesti, humoristično dodaje kako je toga dana primila dvojicu dječaka, Mojsija i Muhameda, te se očito zabunila u odgoju. Čitavom se predstavom u toj atmosferi siromaštva provlače britki, pomalo autoironijski i humoristični dijalozi koji nose snažne poruke upućene društvu i njegovim predrasudama.

Riječ je, prije svega, o obrazovnoj i toploj priči koja je ponajprije namijenjena mladenačkoj publici. U nezdravoj atmosferi hrvatskoga društva gdje se svi dijelimo, zamjeramo jedni drugima, a pomalo i mrzimo, često zaboravljamo da postoje vrijednosti koje su iznad nacionalnih, geografskih i rodnih predrasuda. To su dobrota, razumijevanje i briga jednih za druge. Gledatelji su dugim pljeskom, uz ovacije i ustajanje, ispratili glumce i predstavu čime su pokazali kako je emocija u kazalištu recept za uspjeh.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...