Donosimo vam drugi dio putopisa pjesnika i prozaista Dinka Telećana, dobitnika Europske nagrade za poeziju (Premiul European pentru Poezie) na 17. međunarodnom festivalu “Noći poezije u Curtea de Argeş” u Rumunjskoj.

Petak, 13. studenoga 2009.

Slijećemo u New Delhi. Prvi put u majci Indiji doživljavam kišno i maglovito vrijeme. Prvi put ovamo dolazim sponzoriran. Povod: festival pisaca u Jaipuru. Razigrani taksist Santosh vozi nas trojicu do rađastanske prijestolnice. Za put od tristotinjak kilometara trebao nam je gotovo čitav dan. Vozač  je imao potrebu stati barem pet puta da se štogod prezalogaji i popije u čajanama uz cestu. Najbolji čaj se, naravno, pio na najprljavijem mjestu, gdje je starac u košulji pocrnjeloj od prljavštine drobio đumbir u kamenom mužaru pa ga crnim prstima ubacivao u vodu.

Balega i prašina natopljena kišicom, bedemi od šarenog smeća uz cestu, radoznala lica, ljudi uvijeni u prnje koji samo čuče i gledaju, stihijski promet, smog, smrad dizela, mršavi bivoli, prljavi psi, pokoja deva što uredno kroči uz rub ceste.

Stižemo u ružičasti Jaipur, sve te senzacije još  se zgušnjuju, musave ulice, mutna svjetla, brda smeća, buka na koju se opet treba naviknuti. Organizatori festivala dočekuju nas prilično nemarno, nisam siguran što tu uopće značimo i na koji način imamo sudjelovati. (No to se sudionici ovakvih priredbi ionako mogu uvijek pitati i uglavnom teško dobivaju uvjerljiv odgovor.) Smještaju nas u hotel koji nije nimalo jeftin a oni ga, protivno najavama, ne plaćaju, nego samo tobože omogućuju nekakav popust. U redu, idemo odraditi i to. Uvečer vesela skitnja po ulicama oko hotela, pješice, biciklom i auto-rikšom, bogata vegetarijanska večera za male pare, oko nas se motaju maloljetne prostitutke, beskućnici spavaju na nogostupima, nepomični kao mrtvaci, umotani od glave do pete u grubo, sivo platno, ne znaš kako uopće dišu, ne znaš nisu li neki zaista mrtvi.

Sutradan smo od jutra u dvorani Maharishi Arvind Institutea. Živa dosada. U publici dvadesetak ljudi koji mlako plješću piscima iz cijele Indije koji mi u pauzama bez kompleksa prilaze i na sva usta hvale vlastita djela: „Ovo vam je fascinantna, izuzetno poetična knjiga“, kaže mršavi starčić i nagovara me da prevedem njegovu knjigu s engleskoga, što bi mi valjda trebala biti velika čast. Za govornicom predstavljam svoj indijsko-pakistanski putopis umjesto da čitam pjesme koje sam u nevolji sâm preveo na engleski, ali gospodin Dev, koji zajedno sa svojom ljubavnicom vuče konce te manifestacije, došapnuo mi je da se ograničim na putopis, bez obzira na sve prethodne dogovore. Pa dobro. Nas smo trojica jedini gosti iz Europe, a osim jedne Uzbekistanke, Korejca i Bangladešanina, i jedini ne-Indijci.

U mamurnu nedjelju, ispaštajući zbog prekomjerne znatiželje glede kvalitete indijskih viskija, hodam prema starom gradu. U više navrata prilaze mi momčići zuba tamnocrvenih i trulih od žvakanjapaana i bez vidljivog motiva govore kako imam lijepu bradu; odbijam desetke jasno motiviranih poziva da uđem u dućane, čak i nekoliko poziva na ručak kojima ne pripisujem trgovačke ni ine prizemne motive. Nižu se poznati, beskrajni bazari, oronula mogulska arhitektura, ružičasta pročelja prevučena sivom korom, odmor uz slatki čaj s mlijekom u malim staklenim čašama, i dragulj dana: Hawa Mahal.

Hawa Mahal je Palača vjetrova, mjesto što ga je jedan mogul na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće sagradio za žene iz kraljevske obitelji koje nisu smjele izlaziti, ali su iz svojih odaja kroz bezbrojne prozorčiće i kamenu čipku mogle promatrati grad tako da ih nitko ne vidi. Ružičaste saće od pješčenjaka na pet katova. No zgrada zapravo postoji samo s prednje strane: straga je to gotovo ravan, prazan zid bez ornamenata i otvora. Sprijeda: arhitektura od vjetra, iz daljine krhka poput kuće od šibica.

Festival se nakon dva dana mučenja najzad završava, i to sljedećom scenom: gospodin Dev proglašava festival zatvorenim, a spomenuti Korejac iz zadnjeg reda viče: “Čekajte, ja još  nisam čitao!” Gospodin Dev mu kaže: “Ajde, dobro, još  samo ti pa smo gotovi. Samo budi kratak.”

Posljednje večeri, usred noći kod „turističkog agenta“ čija je agencija klimava drvena klupa osvijetljena jedinom svjetiljkom u ulici, prijatelj i ja rezerviramo autobusne karte i ujutro krećemo na rađastansku turneju.

Ponovo posjećeni Pushkar ostao je bez jezera –  kažu, iscrpili su mu vodu zbog nekakve rekonstrukcije. Mukeshu, duši od čovjeka kod kojega sam svojedobno boravio, u međuvremenu je dobro krenulo pa je svoj pansion nadogradio gomilom kiča. Zatječemo ga kako u predvorju fenom suši kosu već stasalom sinu. Zapravo mu ne suši kosu nego mu grije glavu i cijelo tijelo jer, kaže, tako spriječava da ga strani gosti zaraze svinjskom gripom.

Onaj odsudni rub pustinje prekriven je hrpama sive tvari, valjda pepela, među kojima su razbacane krhotine kamenih ploča i statuica. U gradiću, turizam je uzeo još više maha. Masa Izraelki i Izraelaca koji su netom odslužili vojni rok, kvazi-hipika i cool tragatelja za prosvjetljenjem s kojima više, znam, ne bih mogao ni pokušati naći zajednički jezik. Indija u dozi smućkanoj za poluobrazovane Zapadnjake 21. stoljeća u svojim dvadesetim godinama.

Bolje upoznajem glasoviti Brahmin hram, navodno jedini u Indiji posvećen stvoritelju iz hinduskog trojstva, zahvaljujući vodiču koji nam se nametnuo i poslije nas lukavo naveo da odemo kod mladih svećenika (ako su to doista bili svećenici) koji su nas na gatu proveli kroz standardni obred s cvijećem i vodom te tako od nas izmuzli priličnu donaciju. No hram, izvana nevelik i zavučen u dnu ulice, neočekivano se pokazao kao kompleksan labirint prepun niša, svetišta, tamnih zakutaka, uskih stubišta u podzemlju, nastambi za sadhue, oltara na nekoliko razina.

Posjećujemo i Savitri, Šivinu priležnicu, u njezinu malenom hramu na brdu iznad gradića.

Osvježenje nakon vreve koja mahom vlada u hindustičkim hramovima pružaju bijela, blistava čistoća i tišina gurdwara, sikhskog hrama. U tom prozračnom i prostranom zdanju nije bilo nikoga osim čuvara koji ne skida topli, izborani osmijeh s lica i još dvoje neprimjetnih ljudi. Ondje ti nitko ne prilazi bez pitanja i nitko od tebe ništa ne traži, osim da na ulazu pokriješ glavu.

Po smeću ruju veprovi, bivoli preživaju načičkani muhama, potplati prenose pijesak.

Ispijamo nebrojene čajeve s mlijekom uz štandove s pocrnjelim loncima na prljavim daskama. U tim predasima zapalimo bidije, čemu se Indijci uvijek iznova smiju, jer ih već sam miris toga jeftinog duhana asocira na bijedu, s kojom pak ne mogu asocirati nas, naravno da ne mogu.

Rađastan, zemlja kšatrija, surova, dvobojna zemlja šarenih ljudi, elementi, palače koje rastu iz pijeska, jasmin koji raste iznad smeća, iskon, sunce sljubljeno sa zemljom i svim stvarima, potmula glazba.

Uz ceste savanski predjeli, kamena brda, prašnjava i garava sela, mala svetišta, blokovi mramora, tamne žene otmjena hoda.

Odlazimo na jug, u Udaipur, “Veneciju Indije”. U središtu grada blista veliko jezero, na njemu su dva otočića a oko njega neka patricijska otmjenost kakvu još nisam zamijetio na Potkontinentu. Jezero Pichola poznato je po snimanju Octopussyja, po kojemu se zove svaki drugi lokal u blizini vode. Tema iz filma uporno dopire iz treštavih zvučnika, povremeno se čuje s dva mjesta istovremeno. Grad je poznat po neosvojivosti: invazija nije uspjela ni mogulima ni Englezima. Stameni Radžputi bili su jači.

Usred gungule gradskog središta otkrivamo oazu: hram Jagdish, posvećen Višnuu, održavatelju. Na takvu ljepotu sakralnih kamenoreza još nisam naišao. Veličanstvena je i Gradska palača, u kojoj je zadnji maharadža živio sve donedavno. Palača dominira gradom, gotovo kao tvrđava Mehrangarh nad Jodhpurom, našim sljedećim odredištem.

Jodhpur, “Plavi grad”, doista je plav –  svjetlomodar. Tvrđava je stopljena s brdom, pješčana joj boja komplementarna s plavetnilom gradskih zdanja. Promatramo je u zoru i u sumrak s krova našeg pansiona, dok se na ogradi na koju naslanjamo bolne noge igraju prugaste vjeverice. Do nosa dopire vonj otvorene kanalizacije, do uha danonoćna buka, zvonjava, bubnjevi, vika, lavež, brujanje hiljada vozila. Pogled na Mehrangarh sve to ukida, a tek pogled iznutra… To je zdanje čitav jedan „povišću pritrujen“ svijet, i kao da je bila potrebna cijela povijest da se izgradi sve što je sačinjava: sva ta raskošna dvorišta, sve te vrtoglavo ornamentirane zidove, prozore i stropove, slikarije, sve te palače – Biserna palača, Palača užitka, Palača cvijeća… I onda se treba spustiti natrag u gungulu, radi prave mjere između neba i zemlje.

Pa krenuti u Marwar, “Predio smrti”, kako se naziva područje jugozapadnog Rađastana.

23. studenog

Ovdje bi ipak bilo primjerenije reći novembra, bez obzira na noćne temperature u pustinji. Nakon svega divnog i manje važnog, nakon divljenja tvrđavi u Jaisalmeru, tom nestvarnom, kanda pješčanom gradu koji stoji na razmeđi svega i ničega, provodimo večer uz vatru u srcu pustinje Thar. Ovamo smo došli na devama, tim divnim životinjama. U kotlićima naši vodiči spremaju večeru i bez prestanka čavrljaju. U udubini iskopanoj u pijesku, dva tamna dječaka održavaju drugu vatricu za nas – prijatelja, mene i vremešni engleski par koji penziju provodi putujući Trećim svijetom. Deve počivaju na dinama i prduckaju. Sve je opet tako jednostavno. No pet proteklih godina donijelo je jednu upadljivu i bizarnu razliku. Sada možeš  zvati mobitelom bilo kamo: vodič na devi ispred mene gotovo cijelo vrijeme razgovarao je telefonom skupljim od mojega dok su široki devini papci gazili po pijesku prošaranom grmljem, kozjim brabonjcima i točkastim tragovima pustinjskih žohara, tragovima nalik onima od tanke biciklističke gume. Kupljena „egzotika“ naporedo s otvaranjem iskona: eto aranžiranog pristupa središtu, no pogrešno bi bilo u tom aranžmanu gledati gubitak. Evo ga, stižu kuhana leća i čapati, jednostavno je, dobro je, daleko a najbliže, paradoksi mogu nestati tako lako. Tako je lako zapaliti vatru: suho granje je posvuda i jednostavno ga je zapaliti, kao što je jednostavno užgati u sebi sve što je potrebno.

Nakon dnevnog usijanja, noć zapanjujuće brzo donosi hladnoću. Dječaci nam priređuju ležajeve u pijesku, čekaju da legnemo pa na nas počinju slagati deke, pokrivače, vreće za spavanje, sloj za slojem. U tom trenutku još ne znamo koliko će nam trebati: pred zoru nam studen oštro prodire u svaki dio tijela koji nije debelo umotan. A zora donosi golemo sunce koje hitro izranja iza dinā, grije nas i obećaje preporod u pustoši. Vodiči već lože vatru, ovaj put šutljivi i zamišljeni. Sveudilj umotani u deke, žudno čekamo vrući čaj i čapatije.

26. studenog

Još jedno jedva dočekano rano jutro, ovaj put u vlaku iz Jaisalmera za Delhi, na plavim klupama prekrivenim pijeskom koji se kovitlao u kupeu pri prolasku kroz pustinju. Kao nekakav kontrast, čitam “Snježnog leoparda”, taj minuciozni zapis o jednoj potrazi Petera Matthiessena otprije četrdeset godina, kada nije bilo mobitela, na drugom kraju Potkontinenta. Vani se već nazire zelenija, gušća zemlja. Gotovo je s obilaskom Rađastana, sa stihijom Jaipura, s bjelinom i romantikom Udaipura, s plavetnilom Jodhpura, s moćnim utvrdama od zlatnog pješčenjaka, s crvenim i žutim turbanima, s ufitiljenim brcima na brončanim licima, sa seoskim rukotvorinama od bronce izloženim na prašnjavim prostirkama, sa ženama sa zlatnim kolutovima u nosu, s muškarcima koji tiho mrmljaju omamljeni opijumom, sa spokojnim, krotkim devama, s onim krasnim lukovima prozorskih niša od isklesana kamena, sa stablima koja nekim čudom rastu sred suhe pustoši, s jednostavnim a senzualnim đainističkim hramovima, s presušenim jezerima, s vrućim pakorama protkanim nasjeckanim zelenim čilijem na novinskom papiru, s gluhonijemim dječacima koji lašte cipele, s jednim sasma letimičnim njuškanjem po velebnoj zemlji rađastanskoj.

Dinko Telećan

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.