Pjesnik i prozaist Dinko Telećan dobio je Europsku nagradu za poeziju (Premiul European pentru Poezie) na 17. međunarodnom festivalu „Noći poezije u Curtea de Argeş“ koji se održavao od 11. do 16. srpnja 2013. u gradu Curtea de Argeş u Rumunjskoj. 

Iskoristili smo ovaj povod za opušteni razgovor o položaju poezije i njezinom značenju danas i površnim trendovima koji je napučuju, o jogurtu na sisama, solo-popijevkama, putopisima i dugom krčkanju.

Što ova nagrada znači za tebe kao pjesnika, što si točno osjetio u sebi kad si je dobio?

Iznenađenje. Zadovoljstvo. Draškanje taštine. Osamdeset deka bronce u desnoj šaci. Želju da te večeri popijem puno vrlo solidnog rumunjskog crnjaka. I da napišem još pokoju pjesmu u životu.

Možeš li nas malo upoznati s tom nagradom, tko je ta ekipa koja je dodjeljuje, koliko je ona ugledna, značajna… 

– To je jedna od nekoliko kategorija nagrada (među njima dvije su međunarodne) koje se dodjeljuju po sedamnaesti put na pjesničkom festivalu u Curtea de Argeșu. Cijelu priču vode slikovit i entuzijastičan bračni par koji se jako dobro snalazi u oskudnim uvjetima rumunjske provincije i u taj gradić odasvud dovodi stihotvorce s kojima je (nekima od njih, naravno) baš lijepo ispijati gore spomenuto vino. Mene je dopala Europska nagrada, a postoji i još nešto što se zove Internacionalna nagrada, koju je ove godine dobila odlična kolumbijska pjesnikinja Luz Mary Giraldo. Prije šest godina, ako se ne varam, na istom je poetskom sretanju nagradu dobila draga Dorta Jagić. Njoj je udijeljena Velika balkanska nagrada, a ta je kategorija u međuvremenu ukinuta, ne bih znao zašto.

Koja je po tebi uloga i smisao pjesništva danas? Puno putuješ, da li u nekim drugim zemljama osjećaš da poezija ima više smisla nego u Hrvatskoj?

. Uh, kako sad odgovoriti na ovo a ne biti visokoparan? Ako je poezija ikad i igdje imala ikakav smisao, onda ga ima i danas, svugdje, što god joj se radilo, kako je se tretiralo i maltretiralo, što od okruženja, a što bome i od pjesnika samih. Osim poezije sve je sranje, reče Roberto Bolaño. I ne reče loše. I da, ima, čini se, zemalja u kojima za poeziju ima nešto više sluha. Kažu mi da je tako u Iranu i Kolumbiji, na primjer. A tamo još nisam bio, pa jedva čekam da vidim jesu li mi lagali.

Čitajući tvoju poeziju dok me to još zanimalo, imao sam osjećaj da se ona bitno razlikuje od ostale pjesničke produkcije u Hrvatskoj. Jesi li i ti imao taj osjećaj, je li ti to pričinjalo osjećaj osamljenosti?

– Jesam, i dalje ga imam i tu je razliku dosta njih već isticalo. Nezgoda je s tim osjećajem što dovodi i do gordosti. A ona je, kao što znamo, najgori grijeh – pitaj Miru Glavurtića. Lako ćemo za osamljenost.

Što misliš o poeziji Danijela Dragojevića, budi li ona u tebi želju za transcendencijom? I što je uopće transcendencija u poeziji? Koliko ti ona znači, i može li uopće poezija bez transcendencije ukoliko ne želi biti samo stvarnosna poezija?

– O Dragojevićevoj poeziji mislim uglavnom dobro, nisam baš svime bezrezervno očaran, ali mi se čini da od ovdašnjih živućih pjesnika, uz Petra Gudelja, zavređuje najveće poštovanje.

A poezija bez transcendencije je, dakako, naklapanje.

Prezireš li stvarnosnu poeziju kao što sam u tvojoj knjizi eseja “Pustinje” naslutio da prezireš stvarnosnu prozu?

– Prezirem, a malko mi se i gadi. Mislim, što je to uopće: stvarnosna poezija? Kakav je to bedasti termin? Tko si to utvara da doista zna što je stvarnost pa da neku poeziju koja dobacuje otprilike dva pedlja od takozvanog lirskog subjekta nazove “stvarnosnom”, odnosno: tko i s kakvim pravom misli da je stvarnost samo horizontala, samo banalna svakodnevica, kvarno tavorenje, kamenčić u cipeli, jogurt na sisi, samo ono što svakom dvonošcu dopire do pet osjetila?

S obzirom na to, da preciziram: prezir zaslužuje jedino takvo skučeno poimanje stvarnosti koje svoju skučenost uzima za mjeru svih stvari, pa tako i poezije i proze i bilo čega drugog.

Što te je potaknulo na pisanje nedavno objavljenog romana “Dezerter“? Zar ti se poezija učinila nedostatnom? Je li ti roman poetski ili si se trudio da baš ne bude poetski e da bi razbio famu da pjesnici uvijek pišu poetske romane, uličnim rječnikom rečeno, da nadrkavaju bezveze?

– Ne, nije mi se poezija učinila nedostatnom, nego mi je u jednom trenutku postalo naprosto neodoljivo upustiti se u taj eksperiment, u postolovinu grandiozne tekstualne arhitekture. Napisati simfoniju, ili barem concerto grosso, nakon svih tih solo-popijevki. Jednoga jutra na površinu svijesti izronile su mi neke priče koje su se odavno nakupljale i zavapile da ih ubacim u isti lonac, dobro promiješam, ljuto začinim i dugo krčkam. I onda sam pisao onako kako umijem i volim pisati, bez truda da razbijam ili potvrđujem bilo kakve fame, a je li to sve ispalo poetski ili anti-poetski, vezno ili bezvezno – procijeni sam.

Objavio si i putopis o Indiji. Jesi li obožavatelj pokojnog Željka Malnara? Ili putopis shvaćaš na sasvim drugačiji način od Željka? 

– Obožavatelj ne, poštovatelj da. Tako autentičnog tipa u učmaloj sredini jednostavno moraš cijeniti. Ali njegovo putopisanje i snimanje i življenje bilo je više pustolovno-zajebantske vrste (kapa dolje), a moje je, hm, neke druge vrste.

Coleridge je rekao da je nepobožni pjesnik budala. Gdje ti tu sebe vidiš? 

– Jedno je sigurno: Coleridge nije bio budala.

Željko Špoljar

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.