Donosimo vam drugi dio putopisa pjesnika i prozaista Dinka Telećana, dobitnika Europske nagrade za poeziju (Premiul European pentru Poezie) na 17. međunarodnom festivalu “Noći poezije u Curtea de Argeş” u Rumunjskoj. 

5. Kathmandu

S nevoljom u trbuhu koja se nadovezala na prehladu i koju sam, izgleda, zaradio sinoć u tibetanskom restorančiću jedući po deseti put neodoljivi momo, meko tijesto kuhano na pari u koje je umotano bivolje ili pileće meso, ukrcavam se u ranojutarnji autobus za Kathmandu, ipak. Kako ono bješe: “Usrana šminka defilira našim putem za / Katmandu / razvit ćemo tamna jedra na vjetru / kao nekad / prokleta mogućnost izbora mora da / postoji / idemo za Katmandu.“ Usrane šminke nije bilo, ako izuzmem dvoje svjetlokosih penjača. Drndanje preko brda, uz kanjone, kroz siromašna sela, među impresivno obrađenim terasama. Na zadnjem usponu postaje i uzbudljivo, naročito kad kraj vrtoglavo nagnutog autobusa u vožnji odnekud tresne komad stijene i rasprsne se na rupovitom asfaltu. Nakon serpentina i polaganog silaska u dolinu Kathmandua, kraj se promeće u nešto mahom ružno i smrdljivo, barem u tome na mahove apokaliptičnom predgrađu. Istina je što kažu, zagađenje je užasno, toliko da čak i mnogi lokalci nose masku preko usta i nosa, obično u vidu crne marame.

Smještam se u hotelčiću (da, sve se ovdje zove hotel) na rubu žiže, četvrti Thamel, kamo me uputio vlasnik hotela u Pokhari. Ovdašnji gazde, njegovi prijatelji, srdačan su par koji mi priređuje posni obrok nakon što im prijavim probleme sa želucem. Kuhana riža dočekuje me na terasi na krovu, gdje sjedi nekoliko dokonih mladih žena. Jedna od njih, posebno tamna, ne skida posebno tamne oči s mene. Naravno, ne utvaram si da je to nešto više od znatiželje, samo me čudi odsustvo ženskog srama na koji sam navikao u ovom dijelu svijeta.

Nepalske žene, one koje sam mogao vidjeti, krasi divlja, često pomalo gruba ljepota, zbog toga ništa manje ženstvena, naprotiv. Neka čvrstoća, gordost u držanju. Veća raznolikost licā nego u Indiji, uslijed miješanja tolikih etnija. Zanimljivije fizionomije. Kao i muškarci, često su srdačne, ali do vrlo određene granice kada prelaze u odrješito, ozbiljno, regbi gorštačko dostojanstvo. A Katmanđanke mlade kad se dotjeraju… Pa dobro, je li itko pisao o tome?

Bazam mračnim, raskopanim, u smogu nestajućim ulicama u potrazi za nahvaljenim jazz barom –  pomišljam, baš bi takvo što bilo dobro i neobično za prvu večer u Kathmanduu. Ne nalazim ga. U mraku među razvalinama nabasam na dvoje Australaca koji znaju to mjesto otprije više godina, da, onamo je navraćao i Sting, ali ni oni ga ne nalaze. Nestalo je u tami i prašini, među zgradama koje se ruše i drugima koje se grade, još sivim betonskim kosturima. Neće me glazbeni doživljaji na ovom putu, to ti je. Prethodno, još za dana, prolunjao Thamelom: Nepal za turiste, nešto kao delhijski Paharganj. Bezbrojne trgovinice tekstilom, drangulijama, divnim thangka mandalama na platnu, čajem i začinima, mačevima dičnih gurkha (koji trenutačno, među inima, ginu u Afganistanu), pašminom i kašmirom, lokalnim instrumentima, nakitom, voćem, skupim alkoholom, rabljenim knjigama, potrepštinama za zapadnjake; isto tako bezbrojne zalogajnice, praonice rublja, telefonske govornice i cyber-kafići.

I taman sam pomislio napisati: znam, Kathmandu, dao sam ti jako malo vremena, ili mi je bilo dano da ti dam premalo vremena, ali dopusti mi reći, časna starino, meko hipijevska, da me nisi osvojio – usprkos svim tim lijepim hramovima i pagodama na Durbar Squareu, usprkos lijepim licima i sočnim erotskim rezbarijama na gredama Jagannathova hrama, usprkos zapitanosti hoće li se na prozorčiću njezina zlatnog kaveza promoliti glava utjelovljene božice Kumari, usprkos ljubaznim gazdama moga svratišta i činjenici da te se nije štedilo – a onda si mi odao lokaciju oaze: Pilgrims Book House. Na tako dobro opremljenu knjižaru nisam naletio nigdje u Indiji, iako u međuvremenu doznajem da se radi o podružnici knjižare i izdavača iz Varanasija. Toliko naslova koje bih ponio sa sobom, a uvijek malo, premalo para… U dnu prizemnog dijela je i spokojno dvorište s restoranom, stvoreno za čitanje i/ili lagano ispijanje čaja, a sve na nekoliko koraka od vreve Thamela i nesnosnih vabilaca od kojih nema predaha i koji zbilja zahtijevaju dobro raspoloženje da se u naletu iritacije ne bih grubo obrecnuo na njih. Mislim, znam da si siromašan i da hoćeš zaraditi, i to legalno, ali skini mi se sa zemljom iz koje dolazim, za koju gotovo sigurno ne znaš, zašto bi i znao, i u kojoj gotovo nitko nije siromašan kao ovi ispijeni poluživi likovi na uglovima trgova, skini mi se s tim kako sam i kako se zovem, i bestraga tvoje navodno prijateljstvo sa mnom i naročito, iznad svega, idi znaš kamo s Davorom Šukerom, ovdje još zvanim Seker, Saker i Suker, the One and Only po kojemu si, ako si uopće, kao jedan od njih stotinu, možebit čuo za zemljicu Hrvatsku. Ne, neću ni tvoje šalove ni tvoj hašiš ni tvoje ogrlice ni tvoju ruku na mojoj nadlaktici, a ni guranje lopte po travnjaku me baš nikako ne zanima. Hoina holaa, tako su mi rekli da glasi formula za pristojno otkantavanje nametljivih, otprilike: “Ne bih rekao.“ I pali, zaista.

Sutra dolazi kraj mojoj kratkoj nepalskoj epizodi. Zove obaveza. Letim za Delhi, pa za Hyderabad, pa se preksutra vozim za Guntur. Da si nisam zbog komocije, ali i vrlo nesigurne situacije sa želucem, priuštio taj let umjesto da 40-ak sati putujem kopnom, mogao sam iz Pilgrims Book Housea izaći s naramkom knjiga, ali je upitno u kakvom bih stanju stigao na taj gunturski festival. Potkontinent s jedne strane daje neobičnu energiju, ali je s druge strane i crpi, obilato.

Međutim: hvala ti, Svemogući, što si mi u avionu na letu Kathmandu-Delhi, 10. prosinca 2012. upravo poslije podne, i to u bistro sunčano poslijepodne, dodijelio mjesto kraj prozora desno. Zasuzio sam kao moja draga na svome prvom letu, onomad za Split, kad su se kroz prozorčić ukazale snježne gromade prošarane tankim žilama, surim liticama za koje se snijeg ne hvata, obasjane narančastim svjetlom, gromade što plutaju na moru oblaka a iznad njih počinje svemirska tama. Kako li se na to postaje ravnodušan, kao Nepalac lijevo od mene koji je zahrkao odmah nakon polijetanja i othrkao sve te prizore ili kao stjuardese koje u hodu između redova sjedala baš nijednom ne bace ni kratak pogled kroz prozore?

6. Naiva, Ray i Porn

Čitam u Deccan Chronicleu da je predsjednik Novinarskog vijeća Indije izjavio kako su 90 posto Indijaca budale. Oko toga se, naravno, digla velika frka. Ne’š ti. Kao da to ne vrijedi za sve nacije na svijetu, uz male varijacije u postotku. I kao da… dobro, rasprave o demokraciji ostavljam za drugu priliku, kad odem iz “najveće demokracije na svijetu“.

Indija, a pogotovo Hyderabad, nakon Nepala izgleda gotovo futuristički. Poslije nekoliko sati leta prema jugu sve se mijenja: druga je klima, drugi jezik, tamnija su lica, tečnija hrana. Sunce prži bez srama. Nemam volje ni snage izlaziti iz hotela, udaljavati se previše od sigurne školjke; čekam autobus za Guntur, a po Hyderabadu ću se već stići promuvati prije odlaska.

Guntur. Čudo indijske naive. Vidio sam to u Jaipuru, vidio sam to u Wardhi, i opet ne vjerujem očima i ušima. Još jedan susret pjesnika-amatera, preciznije rečeno diletanata, prema sličnom obrascu; ponovo smještaj u studentskom domu, koji ovaj put barem nije u potpunoj izolaciji, ali gdje sam jedva izbjegao da me smjeste u sobu s još nekolicinom književnih velikana, pravdajući se teškoćama sa spavanjem. Osim toga, svi ti umirovljeni oficiri, bankari, školski učitelji i policijski podinspektori čitaju svoje zanesene stihove isključivo na engleskome, pa ovaj put, neka mi bozi samo ovaj put oproste na cinizmu, mogu imati potpun doživljaj pjesničke riječi. U isto vrijeme izvan dvorane službeno se obara Guinnessov rekord u broju bosonogih školaraca okupljenih na jednom mjestu. O tome nas s ponosom, u predahu između beskonačnih recitacija, obavještava organizatorica festivala. O gdje ste, Cortázar i Ionesco, da opišete situaciju? I da dočarate smiješnost mene, koji dobrovoljno stajem na tu pokretnu traku gdje u stvari gotovo nitko nikoga ne sluša, nego svi samo čekaju svojih pet minuta za govornicom, svoj najbolji izraz najboljeg sebe, za koji će dobiti uvijek jednako kratak pljesak, mene, dakle, koji stajem tu, recitiram svoju kvotu od dvije pjesmice pa dobivam počasnu ešarpu oko vrata, naranču u ruku i za koji sat ručak s nogu u dvorištu studentskog doma?

O božanska ironijo, gdje si? Kad već Muze dokono puše negdje u kutu ili leže pijane u jarku, zašto ti ne uskočiš malo u ove glave, na ove jezike?

Na aerodromu Rajiv Gandhi premotavam unatrag posljednja četiri dana: izlet sa stihoklepcima u okolicu Guntura, u ptičji rezervat u koji rode donose svojim ptićima ribu sa 60 kilometara udaljenog mora; bio sam, priznajem, zauzetiji svojim želučanim nevoljama uvezenim iz Nepala; potom svratismo u nov, velik đainistički hram od kojega su mi zanimljiviji bili majmunčići s kojima sam se zezao kod česme ispred hrama; i napokon u stari, napušteni hinduistički hram uklesan u tamnoj stijeni, na uzvisini s koje se pruža pogled na Guntur – za indijske pojmove tek malo poznat gradić, koji zapravo broji dobrano preko milijun stanovnika, dok je gunturski okrug napučeniji od čitave Hrvatske, tek da se zna. Grad ili gradić poznat je po čili-papričicama, najljućim u Indiji.

Festival završava patetičnim i povremeno dramatičnim obraćanjima sudionika i organizatora s govornice. Da i ja budem konstruktivan, a ujedno i dramatičan, predlažem potonjima da od iduće godine pokrenu najznačajniji pjesnički festival na svijetu, i to tako da bez skanjivanja pozovu pjesnike nobelovce; oprezno im nabacujem da se suzdrže od demokracije kad je selekcija autora u pitanju. Začudo, gospodin Gopichand kaže da mu se prijedlozi sviđaju.

Preko australske sudionice upoznajem jako mladog, pametnog i srčanog momka otvorene duše po imenu Adhiraaj Ray. On je netom diplomirani pravnik iz Kalkute koji je poslije fakulteta shvatio da se ne želi baviti time što je studirao, nego pisanjem i fotografijom. Engleski mu je sjajan, načitanost dojmljiva, senzibilitet bengalski. Koliko vidim, u očima ostalih Indijaca Bengalci, pogotovo oni urbani, mekušan su, nemuževan, odveć istančan svijet, pa se i Rayu nerijetko rugaju na račun toga. Stavljam sebi Bengal u zadaću za neki drugi put…

Zasad idem nazad u Hyderabad, s njime i prostodušnom, blago trknutom tajlandskom profesoricom u mirovini koja se, eto, odaziva na ime Pornpen, skraćeno Porn. Putujemo noću, najudobnijim autobusom po najneudobnijim cestama: unutra su kreveti na kat s čistom posteljinom, kao u indijskoj željezničkoj klasi 2AC. Stigavši u prijestolnicu Andhra Pradesha, Porn i ja obilazimo četverokatni Charminar, ikonu grada, i orijaški Mecca Masjid pored nje, džamiju od raspjevanog mramora koja prima 10 tisuća vjernika. Nadomak Hyderabada uzdiže se još orijaškija tvrđava Golkonda, sjajno očuvana nakon četiri stoljeća koliko je prošlo otkad su je napustili mjesni moguli; opsjedaju je grupe školaraca i mladih indijskih parova. Gotovo ni traga stranim turistima, kako ondje tako ni i u samom Hyderabadu, što je naravno dobar dio priče. U preostalo vrijeme muvam se s Rayem i Porn ili sam po tome glomaznom, musavom, na rijeci Musi smještenom, mahom muslimanskom gradu, kupujem sitnice s ono malo preostalih para, ispijam irani chai deset puta na dan. Riječ je o zanimljivom fenomenu, u Indiji rezerviranom, koliko znam, još samo za Mumbai, a usporedivom s već izumirućom europskom kavanom. Počelo je u 19. stoljeću kad su perzijski doseljenici ovamo prenijeli instituciju čajane u kojoj se poslužuje vrlo jak čaj s mlijekom koji se dugo vari, izlijeva iz šalice u tanjurić i iz njega pije, a uz to se poslužuju keksi i druga sitna jela, čitaju se novine i natenane raspravlja o politici, bez žurbe u kojoj se ovdje inače ispija čaj i jede, eda bi se moglo dalje kulučiti.

Za kraj odlazim u provincijski muzej Salar Jung, na čijem će me ulazu pretresati temeljitije nego na bombajskom i pariškom aerodromu. A ipak ga je vrijedilo vidjeti zbog zakoprenjene Rebeke od mramora, djela Giovannija Marije Benzonija, čovjeka koji je uspio satkati veo od mramora. Raspravljam s Rayem o pojmu kiča, koji ovdje ni obrazovanijem čeljadetu nije sasvim jednostavno obrazložiti, na travnjaku ispred muzeja jedem zadnju masala dosu i opraštam se od Andhra Pradesha… Zagrebačka zima izgleda svjetovima udaljena, gotovo nemoguća.

Dinko Telećan

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.