Kasni listopad ujutro, kroz uska daščana vratašca negdašnjeg trijema za kočije izlazim na broju četrnaest u ulici nazvanoj po slikaru tamnookih žena. Gitaru teglim u glomaznom koferu od crnog kartona. Na nebu se hvata odavno neviđeno sivilo.

Vraćam se po duge rukave pa stupam na trg ispred arheološkog muzeja, popločan oblucima među kojima su zgnječene tisuće opušaka. Prijeđem li trg i prođem kraj kuće čije je jarkožuto pročelje školski komplementarno s andaluzijskim nebom, samo ne danas, pa se uspnem beskrajnim cik-cak stubama, doći ću ravno u Joséovu slastičarnicu, gdje bih mogao srknuti espresso od atomske javansko-nikaragvanske mješavine. To je dulji put, jutros mi se ne ide njime. Radije ću lijevo, strmom uličicom koja vonja na konjsku balegu i čiji su prozori, na zidovima čistobijelim poput Jiménezovih stihova, s obje strane zastrti sjajnocrnim rešetkama. Odolijevam napasti da pripalim jednu, da se ne ohlade prsti, tko će ih onda ugrijati. I tko da se navikne na studen nakon skoro polugodišnjeg ljeta, nakon onih omarina koje popuste tek pred zoru.

Izbijam pred veliku džamiju, ali prije nego što produžim uz njen istočni zid ne propuštam obred: pohod malom trgu cvijeća. Jasmin je upravo procvao, drugi put u godini, i osjeća se već u uzanoj ulici koja vodi do trga. Na sredini fontana, prvi jutarnji Japanci i u uglu Paco u društvu dva njemačka ovčara sa sunčanim naočalama jednakim njegovima i gitare koju nikad neće naučiti svirati. Japanci ga fotografiraju, Pacovi zlatni zubi blistaju, pokazuje prema izvrnutom šeširu pred psima. Berem dva bijela cvijeta koji su se tek otvorili (još se vidi donji, ružičasti dio) i vraćam se do džamije. Da učinim još dvjesto koraka našao bih se na još manjem trgu na kojemu se koči kip židovskog mislioca, liječnika, teologa, što li još sve svaki put ne nabroje svi ti vodiči na svim tim jezicima. Pamtim i da je mislilac autor vodiča za zbunjene ili nečega sličnog, kao i disertacije o hemoroidima pisane u dvanaestom stoljeću, u doba kad je ovaj grad, zahvaljujući Arapima, blistao kao civilizacijsko središte ovog dijela svijeta.

U sjeni toga kipa, na prohladnom kamenu, ne čineći dakle dobro svojim zlatnim žilama, sviram gotovo svako jutro. Kad vodič na kraju uvijek u riječ istog izlaganja kaže da dodir nožnog palca na kipu prenosi rabinovu mudrost, sebe i gitaru sklanjam u stranu, jer svi pohitaju po mudrost. Palac je zlatno ulašten, blista od izlizanosti. Uvjerivši se da nema nikog u blizini, ni ja jednog jutra nisam izdržao, odložio sam gitaru i uhvatio rabina za orijaški palac. Tada je kroza me prostrujala mudrost pa sam sutradan, onako nadahnut, s vodičima sklopio sporazum da im periodično dajem određen novac, a oni ga onda usitnjavaju i svakog jutra pred svojom grupom turista ubace po kovanicu u moj kofer. Neki su još bili tako dobri pa su me počeli predstavljati kao poznatog lokalnog svirača. Metoda se pokazala odličnom, dotle da je mekani crveni pliš kojim je postavljen kofer ponekad posve prekriven pesetama.

Ponekad na tamnosmeđem konju ovamo dokaska dugokosi Ciganin s velikim šeširom, svirač majušne frule koji smatra da sam mu preoteo mjesto i da nije u redu da jedan stranac zarađuje na tako prestižnoj lokaciji u povijesnoj četvrti. Biva on i glasan, ali se na kraju nekako sporazumijemo. No jutros ne idem tamo, prepuštam pozornicu frulašu i, uostalom, slutim kraj ovogodišnje sviračke priče. Počinje sitna kiša, nakon toliko mjeseci suše. Miris balege se pojačava. Kroz jednu od četiri goleme kapije na suprotnoj strani od strahovito žedne rijeke, ulazim u dvorište džamije. U opustjelom, stupovima omeđenom prostoru steru se redovi narančinih stabala čiji cvjetovi u svibnju konkuriraju jasminu, a plodovi, sada zreli, gorki su i dobri samo za džem i za gledanje. Kiša se pojačava, odlažem svoj crni kofer i umjesto pod kip, sjedam na kamen podno stabla. U slatku sjenu gorke naranče, gdje samoća nije više nego misao.

Dinko Telećan

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.