Roman Kristiana Novaka Črna mati zemla (2013.) pomaknuo je granice u suvremenoj hrvatskoj prozi pažljivom i skladnom strukturom, uvjerljivom psihologizacijom likova i jezičnom slojevitošću, ne samo na dijalektalnoj razini Međimurja, nego i u različitim pripovjednim modusima odraslog i dječjeg protagonista, pisca Matije Dolenčeca. Režija Dore Ruždjak Podolski i dramatizacija Tomislava Zajeca učinila je upravo suprotno, zadržala se na stabilnim školskim zanatskim okvirima u postavljaju zapravo klasične predstave prema Novakovom romanu u ZKM-u.

Ne dijelim neko pretjerano oduševljenje kada je riječ o dramatizaciji proze. To je iznimno zahtjevan i nezahvalan zadatak za dramaturga jer roman nužno ne posjeduje dramski potencijal, a valja ga ipak nekako stvoriti. Različiti su i načini dramatizacije proze od uvriježene preradbe, pisanja novoga dramskog teksta do redateljske slobode u postdramskom kazalištu. U Velikoj Britaniji dramatizacije su nerijetko isključivo preradbe kojima je izvorno djelo u prvome planu, dok se u Njemačkoj njeguje nach Motiven aus s nužnim redateljevim udaljavanjem od predloška i onoga što će biti na pozornici. U takvoj je žanrovskoj interpretaciji najuvjerljiviji Oliver Frljić.

Novakov roman ne udovoljava dramskim zakonitostima – ili protuzakonitostima – jer ne posjeduje prikladan scenski jezik. Dramsko je u samome korijenu srezano već u uvodnome motivu piščeve blokade, ali i u samoj strukturi romana koja se odvija na trima razinama – spomenutoj krizi pisanja, krizi ljubavnoga odnosa i retrospektivi djetinjstva tijekom 1991. godine. Pripovijeda se nešto što se već zbilo, ono prošlo, pa je više-manje sve bivše, dok jedino početak i kraj pripadaju sadašnjosti s dezintegriranim pojedincem u središtu.

Dramatizacija Tomislava Zajeca zadržava se na općim mjestima romana, školski je zaokružena, ne sadrži dublju psihologizaciju likova, komentari svakodnevice udaljeni su od autorove općenite nenametljivosti i skladnosti izričaja. Izostavljeni su motivi iz romana koji bi eventualno bili zanimljivi iz kazališnoga rakursa poput kritike birokratizacije suvremenoga društva gdje su protagonisti mahom uhljebi, zatim zavičajnosti, odnosa prema Romima i gastarbajterima.

Dakako, u samoj je dramatizaciji nemoguće očekivati čitav i vjeran sadržaj romana, no ono što nedostaje jest hrabrost, eksperimentiranje i možda nužna distanca kako bi interpretacija romana ponudila nešto novo osim probranih motiva. Ta drskost nedostaje i režiji Dore Ruždjak Podolski koja je bogata znakovima, no ipak ne funkcionira kao snažan sustav scenskih metafora jer njezinim likovima nedostaje dublja psihologija. Sve je odviše plošno, u celofanu i školski zaokruženo. Nema otvorenosti prema novim rješenjima na sceni.

Ansambl se bori s kajkavskim govorom Međimurja i toj psihološkoj praznini u trenutcima daje dublje slojeve, u prvome redu kada u likovima Hešta (Pjer Meničanin) i Pujta (Milica Manojlović) donosi svijet bajkovitosti i horora.

Duboku povrijeđenost i isključenost iz dječje perspektive sugestivno donosi Dado Ćosić u liku Franje, dok Matija (Adrian Pezdirc) zadržava jednaku distancu u liku djeteta i odrasloga pisca.

Lyn Gardner, kojoj je Guardian od 1. travnja 2017. otkazao suradnju za pisanje bloga, istaknula je kako kazalište ne treba i ne mora igrati na sigurno te da se posve nove mogućnosti otvaraju u eksperimentiranju i igranju s novim formama. Novakov roman pomaknuo je granice suvremene hrvatske proze jer je pokazao da se o prisjećanju, umjetnosti i svakodnevici može pisati ozbiljno, nenametljivo i skladno. Predstava je u ovome slučaju ostala u sjeni romana, a zaslužila je više.

Anđela Vidović

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.