Ulična umjetnost, ili u popularnijoj engleskoj inačici street art, dobiva sve više institucionalne pažnje. Svaki veći grad u posljednje vrijeme ima lokacije na kojima se posjetitelji mogu diviti različitim muralima. I Zagreb u tom smislu ima već zavidnu tradiciju: od zida u Branimirovoj, koji su u prošlosti oslikavali neki od najvećih hrvatskih umjetnika, a i danas funkcionira kao muzej ulične umjetnosti na otvorenom (s time da su trenutačno svi murali na njemu u stanju raspada, te žude za obnovom ili ponovnim osmišljavanjem, jer je i privremenost jedno od prihvaćenih obilježja ove vrste stvaralaštva), pa do niza novih, manje ili više inventivnih artikulacija u gradu.

Ulična umjetnost izravno proizlazi iz komercijalno orijentiranog duha suvremenoga društva: ona se povodi filozofijom i estetikom marketinga. Bitno je biti bučan, fascinantan, šaren, privlačan te tako obratiti pažnju prolaznika na sebe. Uporište je estetike street arta čista kultura spektakla, bombardiranje očnog živca (da parafraziram Miroslava Šuteja) senzacijama koje upućuju na rukopis određenog umjetnika.

Najveći majstor takve samopromocije, Britanac Banksy, u lažnom dokumentarcu koji je sam režirao, Izlaz kroz gift shop, jasno daje do znanja da je itekako svjestan da prodaje senzacionalističku maglu površnoj publici željnoj stalno novih uzbuđenja.

Projekt francuskoga umjetnika Juliena de Casabiance na sličnom tragu putuje svijetom. Iz fundusa nekog muzeja on odabire sliku koja mu se najviše sviđa (dakle vrlo jednostavnim, možda i nepromišljenim kriterijem), te od nje čini veliki kolaž u javnom prostoru grada. Riječ je o isprintu djela na biorazgradivom papiru koji propada s vremenom ne ostavljajući oštećenja na podlozi. U Zagrebu je ušao u suradnju s Modernom galerijom odakle je odabrao sliku Vlaha Bukovca Moje gnijezdo iz 1897. čiju golemu reprodukciju od oko 15 četvornih metara postavlja na Dolac. Uz to, organizirane su i dječje radionice, gdje polaznici na dvadesetak mjesta u gradu izrađuju vlastite male kolaže svojih omiljenih slika iz Moderne galerije.

Deklarativni društveni angažman ove akcije jednostavan je: upoznati javnost s remek djelima u vlasništvu te iste javnosti, izvlačeći ih na ulicu i hiperdimenzionirajući ih poput jumbo plakata. Da je riječ o slikama iz privatnih zbirki u koje poneki vlasnici brane uvid, akcija bi imala i subverzivan karakter, međutim zmija subverzije istjerana je davno iz tržišnog rajskog vrta street arta.

Tu je neizbježno i pitanje prikladnosti napadno velike intervencije u staru gradsku jezgru. Slično pitanje, recimo, mnogi postavljaju gledajući golemoga plavetnog kita na platou Gradec ili morsku kornjaču ispod njega, koje je izradio francuski ulični umjetnik Étien. Iako se s pravom možemo pitati kakve veze oceanska fauna ima sa zagrebačkim Gornjim gradom, postoji i pitanje zbog čega nadležni dopuštaju višedesetljetno propadanje zgrade arhitekta Igora Emilia iz 1984., (nekadašnjih ureda MGC-a, odnosno Klovićevih dvora) koja je iznimno uspješna postmoderna interpolacija među povijesnu gradnju, sa zanimljivom oplatom Raoula Goldonija od mutnoga stakla?

Na street art intervencije u staroj gradskoj jezgri može se, zato, gledati kao na oživljavanje derutnih zgrada (koje bi u normalnim uvjetima trebale biti održavane), a jednako tako i kao na nepripadajuće vizualno zagađenje. Za koju ćemo se opciju odlučiti, ovisi o našim osobnim estetskim preferencijama. U svakom slučaju, Bukovčeva će obitelj sljedećih nekoliko godina nadgledati trbuh Zagreba, te se pritom ljuštiti, otpadati, guliti i trunuti, ne bi li možda pritom podsjetila nekog šetača na tog velikog slikara koji je oživio zagrebačku likovnu scenu krajem 19. stoljeća, ili ga čak potaknula da svrati u Modernu galeriju i upozna se pobliže s poviješću hrvatske umjetnosti.

Nažalost, nigdje nije naznačeno da se slika Moje gnijezdo, kao i ostala Bukovčeva kapitalna djela, nalazi u Modernoj galeriji, te ovaj mural ostaje samo reklama putujućem Francuzu. Takva promidžba djeluje agresivno i vizualno nametljivo, a i sama ideja prekadriravanja klasične slike jedne umjetnosti kako bi se uklopila u gabarite zabata kuće, te postavljanja tako iskomadane slike u javnost bez ikakve poveznice s okolinom i bez ikakva konteksta upitna je značenjski, dok je estetski dojam (uzmimo u obzir činjenicu da će ta slika truliti, odnosno biorazgrađivati se, nama pred očima) potpuno marginaliziran.

Ali sve je to show business, rekli bi marketinški magovi, čija je vlast na polju umjetnosti sve neupitnija.

Feđa Gavrilović

*Naslovnu fotografiju snimio je Goran Vranić.

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.