Nikad u životu nisam bio na aukciji slika. Te aukcije bile su mi poznate samo iz filmova, serija, posebno serije Lovđoj. Baš zbog te serije sam objeručke prihvatio poziv povjesničara umjetnosti Feđe Gavrilovića da odem s njim na Trešnjevku na aukciju u aukcijsku kuću Kontura.

U tu avanturu zaputio se s nama još jedan povjesničar umjetnosti i nekadašnji urednik art magazina Kontura Nikola Albaneže. On je uzdisao dok smo žurnim korakom grabili niz Martićevu. Gunđao je da je dogovor bio da idemo taksjem.

– Nećemo valjda kao zadnji drotari na aukciju ići tramvajem.

Feđa je samo nešto promrmljao da ćemo tako uštediti novac za kupnju slika. Na Trgu smo ušli u pretrpanu dvanaesticu, ja sam čak nekim čudom uspio uhvatit prazno sjedalo, što mi je ipak dalo određeno dostojanstvo. Albaneže i Gavrilović stajali su pored neke dvije babe koje su se glasno svađale, jedna drugu nazivale luđakinjama.

– Luđakinjo! Luđakinjo! – govorile su.

Gorak okus socijale isprao mi se kad smo došli u aukcijsku kuću Kontura. Lagana glazba, slike na zidovima, sasvim pristojno vino na tacnama, papreni kolačići za bolji gut, staloženi, odmjereni vlasnik Konture Zdravko Mihočinec, profinjeni posjetitelji koji poput aristokratskih sablasti promiču od slike do slike. Čak i ekscentrični bivši nogometaš s kaubojskim šeširom koji pod pazuhom nosi već dvije skupo plaćene slike. Tu si se stvarno mogao osjećati kao Lovđoj.

– Ali, šta neće bit organizirana aukcija da se nadmećemo u podizanju cijena? – upitao sam.

– Ne, ovo je takozvana tiha aukcija. Hodaš sam od slike do slike, odabireš i onda se ideš pogodit za cijenu.

– Tiha aukcija, to dobro zvuči.

U meni je buknula strast, poželio sam i sam odabrat neku kvalitetnu sliku. Ali to je bila samo tlapnja. Preskupe su ovdje bile slike za moju novinarsku plaću novinara nezavisnog portalskog medija koji se većinom financira iz državne blagajne. Jesam li mogao biti u bijednijoj poziciji? Teško. Nije ni čudo što sam tu u galeriji sanjario da se prebacim u biznis trgovanja umjetninama. Oh, kako bi me to podiglo! Hodao sam od slike do slike: bakropis Ljube Babića, gvaš Ede Murtića, kombinirana tehnika Nives Kavurić Kurtović, jedan Trebotićev pejzaž… pa Salvador Dali! Dalijev kolorirani bakropis! Dah Pariza u ovo sivo prosinačko predvečerje.

Da bih onda doživio nešto poput onog kad u pijesku nađeš zlatni dukat! Slika Borisa Bućana, i to poveća, 200x190cm, crtana pastelama i olovkom u boji. Prkazuje nekakve tmurne, šizofrene postarije žene u bundama nalik onima što su se maloprije svađale u tramvaju. Da bi dojam njihovog ludila bio snažniji, nacrtao im je i demode teniske rekete u rukama. Ali ono što me do srži frapiralo bila je je cijena ispod slike! Pisalo je: procjena 25.00-30.00 kuna! Nisam mogao vjerovat! Našao sam jebenu sliku za dvadeset pet kuna! Pa to sam si mogao priuštiti čak i ja, portalski novinar kulture! Zamutilo mi se pred očima od uzbuđenja. Kakva početnička sreća! Prvi put na tihoj aukciji i nabodem remek djelo za dvadeset pet kuna! Kupit ću tu sliku i preprodat je najmanje za petsto kuna. Dakle, 475 kuna zarade! Da, mogao bih i ja postat hrvatski Lovđoj, nije to pusta tlapnja. O, kako sam bio sretan što i ja ovdje mogu nešto kupiti, što nisam došao samo beskorisno piti vino i grickat ubiberene kolačiće.

Ponosno sam otkoračao do Zdravka Mihočineca i glasom u kojem sam pokušao prikrit uzbuđenje rekao mu da želim licitirat za Bućanovu sliku. Oči su mu zatreptale. Ovo je očito bila sretna aukcijska večer i za njega. Ako su novinari kulture počeli kupovati slike na njegovim aukcijama, to znači da je dostigao rang o kojem konkurentske aukcijske kuće mogu samo sanjati. Da, imao je razloga protrljati dlanove dok sam ga vodio prema Bućanovoj slici.

– Piše da je procjena između dvadeset pet i trideset. Ja evo dajem dvadeset osam! – rekao sam glasom rasipnog kolekcionara kad smo zastali pred Bućanovim „Tenisačicama“.

– Može, može, ma naravno. Kako ćete platit, karticom ili…

– Ma, gotovinom, kakvom karticom.

Mihočinec me promotrio s određenim udivljenjem. Sigurno mjesecima nije naišao na ovakvu galantnu mušteriju.

– U redu, da odma to obavimo, pa mi zapakirajte – rekao sam i izvadio iz džepa zgužvanu novčanicu od dvadeset kuna.

Onda sam u kovanicama nabrojao još devet kuna. I pružio Mihočinecu.

– Što je to? – začudio se on.

Očito nije navikao da odmah dobije puni iznos u gotovini za slike. Da, siromašna smo država, i najjeftinije slike mnogima su preskupe.

– Pa lova… Hoću odmah platit… Da netko drugi ne kupi…

– Ali to je dvadeset devet kuna… Treba još dvadeset osam tisuća devetsto osam…

Grozničavo sam pogledao pod sliku. Sad sam tek vidio da sam previdio jednu nulu, pisalo je, procjena: 25.000-30.000 kuna.

Sranje, jebeno sranje! Da, one babe koje su u tramvaju jedna drugu nazivale luđakinjama bile su fakat loš predznak… Ispao sam luđak koji je mislio da će Bućana dobit za dvadeset pet kuna! Ajme, bruke! Sad će ovo bit potvrda da na nezavisnim portalima fakat rade luđaci koji nisu sposobni funkcionirat u normalnoj, mejnstrim redakciji… Bit će to argument više da ministrica Obuljen nastavi ono što je započeo njezin prethodnik Hasanbegović – zatiranje nezavisnih medija, uništavanje tih virtualnih brodova luđaka, novinarskih gubavaca. Moram se nekako izvući iz ovog bez većih posljedica.

– Ma, znam, ja vam to samo dajem kao polog… Idem skoknut tu do Privredne banke, pa se vraćam… Ne nosim kod sebe toliko gotovine, a kartica mi je ostala u drugom kaputu… – promrmljao sam kao pred kontrolorom ZET-a.

– Okej, u redu, mi smo tu još sat vremena – malo će zategnutije Mihočinec.

Izjurio sam kao topovsko tane iz galerije. I pojurio prema Ciboni, samo što dalje odavde. Mihočinec će misliti da se nisam stigao vratiti, može si protumačiti da sam dobio hitan poziv iz redakcije da odem na neko drugo važno umjetničko događanje, reći ću Feđi da mu prenese da je to bilo u pitanju. U svakom slučaju ostavio sam mu dvadesetdevet kuna, pa i to je lova s kojom može bit sasvim zadovoljan, to je kao da sam kupio tri stara broja Konture po akcijskoj cijeni od devet kuna. Dvadeset devet kuna, mogao sam sad za to u Krivom putu popit pivo i dvije rakije. Koje su mi tako očajnički trebale nakon sveg ovog stresa.

Željko Špoljar

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.