prvo slovo kulture

Bućanova golotinja u cipelama

Boris Bućan
Već druga ovogodišnja izložba Borisa Bućana u Gliptoteci, pokazuje veliku vitalnost ovog slikara.

Ipak, na otvorenju veća zvijezda on njega bila je postavljačica izložbe Vera Horvat Pintarić, oko koje su ljudi salijetali pokušavši se ogrebati za autogram ili koju mudru riječ s njom koja je nekada bila strah i trepet Filozofskog i Partije, a sada sjedeći iza simpatične prodavačice karata s mukom saslušava izljeve prekomjerne ljubavi i poštovanja.

Velike slike energičnih namaza boje i shematičnog, gotovo skicoznog pristupa pokazuju nam bezobraznu sigurnost. Sam Bućan je osoba simpatične, arogantne samouvjerenosti kojom s prijezirom odbacuje konceptualu (iako je generacijski pratitelj vodećih hrvatskih konceptualaca), kao i mlade slikare – realiste. Srećom, u zadnje vrijeme odustaje od verbo – vizualnih asocijacija, slikajući isječke svakodnevice. Izložbu je zato nazvao – Ulica, po mjestu gdje pronalazi fascinacije.

U nedavnom razgovoru s njime za Konturu povukao sam paralelu s impresionističkim hvatanjem detalja urbanog života, kao i s Baudelaireovim esejem Slikar modernog života, na što me je prostrijelio svojim oštrim i vječno smrknutim pogledom, ali se i ozbiljno uznemirio. Nakon tjedan dana nazvao me, rekao kako se po tom pitanju konzultirao s Verom, i da mu je ona potvrdila da on definitivno pripada 21. stoljeću. – “Ne želim biti predstavnik retro stila!“ pobunio se. U kontekstu njegovog stvaralaštva, ta je reakcija logična. Umjetnik koji objema rukama, pohlepno grabi svakodnevicu, dojmove i asocijacije koje oni stvaraju, naravno da osobno zazire od prošlosti, teži vječnoj sadašnjosti, pa i slike želi napraviti gotovo u jednom potezu, kao neposredni doživljaj, otisak trenutka. Makar Bućanu to ne bilo milo, ne mogu ne sjetiti se spomenutog Slikara modernog života: “u svakodnevnom preobražavanju vanjskih stvari postoji jedno brzo kretanje, koje nalaže umjetniku podjednaku brzinu u izradi“ (po prijevodu Radivoja Konstantinovića).

Bućan ima puno veze s pronalaskom ljepote urbanoga u devetnaestostoljetnoj Francuskoj, koliko god se trgao od tih oznaka (ne krivim ga, jer je cijela njegova generacija umjetnika samousmjeravana na odbacivanje staroga). Slika znakovitog naslova Zalazak sunca za kišnog dana u Parizu (2012.), izložena na njegovoj pretprošloj izložbi na vrlo zanimljiv način interpretira tu baštinu. Odsjaj semaforskog svjetla na vlažnom pločniku transformiran je u razliven koloristički akcent, sličan dojmu potonuća sunca u vodu, a korespondencija s Monetovom emblematskom Impresijom iz 1872. nije beznačajna.

U novim gradskim impresijama umjetnik slika kavane, kazališta, tramvaje i tržnice, a kuriozitet je da na njima ženske likove potpuno ogoljuje, prikazujući im put često u zlatnoj boji, i ostavljajući im samo cipele, ili čizme, kao na Sotoninom balu u Majstoru i Margariti (bojim se da slikarstvo nije dovoljno cool za toliko progresivne mlade hrvatske feministkinje na Libeli ili Vox feminae, ali rado bih čuo njihov komentar). Prikazi obnaženih žena u društvu svakodnevno odjevenih muškaraca također imaju tradiciju, a jedna od najčuvenijih paralela je opet impresionistička, ili barem njima suvremena ako ćemo cjepidlačiti: u Manetovom Doručku na travi. Slikareva žudnja za životom ne suspreže se pred konvencijama, on potezom kista skida žene i nudi ih našem pogledu, spajajući stvaralačku i karnalnu požudu.

Boris Bućan

Za Bućanovo slikarstvo zadnjih godina osnovni je princip stvaranja ta proždrljivost pogleda, osvajanje, agresivno grabljenje i udaranje vlastitog pečata, transformacijom viđenog prizora u sliku. Impasti i gestualnost, boja koja curi u gustim, zaustavljenim kapima na šestinskim kišobranima, cvijeće vrištećeg kolorizma, kao i isticanje likova na monokromnim, neutralnim pozadinama zrače onime što se floskulativno naziva “slikarski eros“. Ta sintagma u ovom smislu ima svoju opravdanost, jer je stvaralaštvo tu vrlo jasna manifestacija žudnje i samopotvrde.

Uostalom, stara tema umjetnosti, napose skulpture, su mitska “otimanja“, zapravo silovanja, žena – od Giambologninih Sabinjanki, do Berninijeve Perzefone ili Dafne. Kipare je za tu temu inspirirala mogućnost plastičkog prikaza ženske puti, koja se podaje nasilničkim ručetinama, upravo kao materija skulptorskoj ruci. Temu zanimljivo obrađuje Bernini u skulpturi Apolon i Dafne (1625.) gdje u uspješnom bijegu od progonitelja, koristi priliku za prikaz metamorfoze ženskog tijela u lovorov grm. Ipak, i tu je na djelu muška premoć – izgubivši cilj erotske žudnje bog zadobiva lovorov vijenac, znak pjesničke slave, što mit osmišljava kao priču o umjetnosti stvorenoj iz ljubavne frustracije (od Katula i Ovidija, preko Petrarce i Ronsarda, do spomenutog pjesnika spleena).

Bućanova neprestana fascinacija svijetom, potpuno bezobzirna za poželjne načine prikazivanja, ono je što drži vitalnim njegov stvaralački pogon (a nije zanemariva ni, ponekad nažalost nekritička, podrška koju dobiva sa svih strana). Slikajući gradske prizore on svjedoči o nepresušnosti slikarstva puno bolje nego kada je, donedavno, radio slike-rebuse po vizualnim asocijacijama, ili još potrošniji Bućan-art ciklus persiflaže poznatih logoa.

“Za savršenog lutalicu, za strasnog promatrača je zadovoljstvo da izabere svoje prebivalište u lelujavoj promjenjivosti, u pokretu, u prolaznom i beskrajnom […] biti u središtu svijeta, a ostati skriven od svijeta […] on bi se još mogao usporediti sa […] kaleidoskopom koji bi bio obdaren sviješću, koji pri svakom svom pokretu predstavlja mnogostruki život i ustreptalu ljudskost svih životnih elemenata“, opisuje opet Baudelaire Slikara modernog života, koji gotovo potpuno korespondira s autorom Bućanovih novih slika. To je ulična škola umjetnosti, puna senzualnih slikarskih doživljaja bez propovijedi, moralizma ili jeftine dosjetke.

Feđa Gavrilović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...