prvo slovo kulture

Božićno čudo u kulturi: političarka ispunila obećanje

Proljetos, nekoliko mjeseci nakon što je formirana nova (stara) Vlada, rezultati natječaja za sufinanciranje kulturnih projekata kasnili su više nego ikad prije unatrag dvadeset godina. Bližio se već kraj školske godine, a sudbina projekata namijenjenih školskoj djeci još je uvijek bila neizvjesna. Neki su frustracije podnosili relativno dobro, filtrirali je kroz (samo)ironične statuse na društvenim mrežama. Neki su digli ruke od svega: apatija all over Baščaršija.

Ja sam bila među onima koji su frustraciju podnosili loše. Da je netko bilježio sve pozive i mejlove koje sam u travnju i svibnju uputila u Runjaninovu – a koji su se svodili samo na jedno: inzistiranje da se rezultati natječaja objave – sigurno bih već bila označena kao incidentna, i to incidentna na način koji ova slika, mislim, dobro ilustrira:

Do ministra Zlatka Hasanbegovića nije tada bilo moguće doći pa je sav teret te mučne i jalove komunikacije pao na službenice Ministarstva kulture koje su, reći ću to, u našim razgovorima ostale pristojne. I ja sam se trudila biti. Ti razgovori su zvučali otprilike ovako:

– Dobar dan, ovdje…

– O, vi ste, opet. Prepoznajem vam glas. Ministra nema. Ne znamo kad će biti objavljeni rezultati.

– Znate li da je taj natječaj objavljen u srpnju prošle godine, a da je sad svibanj?

– Znam.

– Prošlo je više od devet mjeseci. Djeci koja su tada začeta, sad već rastu prvi zubići. U čemu je stvar? Zašto se ovo događa? Zašto Ministarstvu kulture uopće postoji? Čemu ono služi? Što radi ministar? Revidira li popis odobrenih projekata? Zašto mu toliko treba?

– Znam, gospođo, svi gube strpljenje, trebalo bi uskoro… Javit ćemo vam čim bilo što saznamo.

– Nemojte vi meni “gospođo”. Nemojte vi meni “uskoro”…

Ovog se tjedna dosta govorilo o zatvorenosti institucija. Vlada je u tome predvodnik, no ipak ni blizu zatvorenosti Ministarstva kulture prema novinarima, javnosti i struci  koja je proljetos dosegla razinu armiranobetonske blokade. Do odgovora na najjednostavnija pitanja nije bilo moguće doći, čak ni uz uključivanje povjerenika za informiranje. Svima nama koji smo čekali zeleno svjetlo da nastavimo raditi (ili, preciznije: opstajati) u kulturi, ostalo je jedino to da maltretiramo službenice u Runjaninovoj i na tome im se ovim putem ispričavam.

A zašto smo ih maltretirali? Na taj veliki natječaj za financiranje projekata i programa u kulturi prijavili smo, devet mjeseci ranije, portal na kojem čitate ovaj tekst. Arteist postoji četiri godine i opstaje zahvaljujući golemom trudu i ljubavi šačice autora. Matematika je jednostavna: omjer uloženog i dobivenog jednako – mazohizam. Radimo skoro za džabe, iz sulude vjere u to da kultura zaslužuje nepristran i nepotkupljiv medij koji će dirati u svete krave i zlatnu telad, i kritički progovarati o carskog golotinji, kad god treba. Odbijenice možemo otrpjeti, kao svi istinski mazohisti. To smo i pokazali. Gurali smo dalje, iz prkosa, i onda kad bi nas ideološki pristrana povjerenstva ostavila “ispod crte”, valjda zato što ne drukamo za političke stranke, pa ni one za koje bi oni htjeli.

Ali dobro sad. Ovaj neproporcionalno dugački uvod doveo nas je do nečega što je, za mene, vijest mjeseca. Jedna je političarka ispunila obećanje, hosana u visini. Političarka je Nina Obuljen, ministrica kulture, a obećanje je dala prije nekih mjesec i pol dana, kad je tek uselila u ured u Runjaninovoj.

– Sad sam u situaciji da moram odlučiti između dvije opcije. Prva je da odmah radikalno uđemo u izmjene procedura, što bi podrazumijevalo kašnjenje financiranja. Druga je da pokušamo što prije donijeti odluke za sljedeću godinu i uspostaviti ono na čemu ću ja inzistirati, a to je da u prvim danima siječnja svi znaju kojim novcima od Ministarstva kulture raspolažu. Odlučit ću se za ovo drugo. Mislim da je najvažnije da vratimo stabilnost, da oni koji upravljaju projektima, ustanovama, udrugama točno znaju kojim proračunom raspolažu što se tiče Ministarstva kulture. Takvim ranim odlukama – zapravo ne ranim, nego odlukama koje stižu na vrijeme! – potaknut ćemo gradove i županije da i oni na vrijeme reagiraju, rekla je Obuljen početkom studenog.

Iako je najavila da će rezultati biti objavljeni u siječnju, objavljeni su već ovog tjedna. Nalaze se na ovom linku. Velika je to i rijetka stvar u domaćem političkom prostoru, signal odgovornosti i poštivanja takozvane zainteresirane javnosti. Ne govorim ovo zato što je Arteist dobro prošao na natječaju. Baš naprotiv, za rad u 2017. godini dobili smo manje novaca nego prošle godine, stigle su odbijenice za neke jako dobre projekte koje smo kanili ostvariti, a svaka odbijenica boli. Ali na stranu lova, na stranu i zanovijetanja oko toga tko je dobio više a tko manje (ona su i očekivana i normalna, a i potrebna nuspojava svake raspodjele proračunskog novca koji pune građani). Važno je to što je gorka mantra “u kakvoj mi to državi živimo” ovog tjedna nakratko izgubila utemeljenje. Što se tiče kulture, živimo u državi u kojoj znamo što ćemo raditi dogodine. Kulturnjacima koji dugo treniraju stezanje remena i snižavanje očekivanja, ovo dođe kao pravo božićno čudo.

Maja Hrgović 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...