Kada je prepoznati majstor umjetnosti aproprijacije i rekontekstualizacije Christian Marclay uspješno oblikovao instalaciju ”Sat” u londonskoj galeriji White Cube, tada je vizualna umjetnost dobila svojevrsno dvadeset četverosatnu povijest filma. Možda najbolju i najdužu filmsku najavu. Ili pak začudno elaborirano manipuliranje vremenom u pojedinačnim filmskim scenama.

Belgijska trupa Collectif Mensuel u Blockbusteru ne polazi od Marclayjeve metafizičke potrage za vremenom, nego djeliće filmskih uspješnica vješto prekraja i montira u trenutačnu stvarnost – politički i poslovni establišment vlada svijetom poput Superhika, krade siromašnima da bi dao bogatima. Gledamo triler sačinjen od stotinu filmskih uspješnica s naglašenim parodijskim i ironijskim elementima.

Riječ je o kolažiranoj humornoj izvedbi za širu publiku u kojem sve filmske zvukove i glasove proizvode izvođači na sceni Sandrine Bergot, Quentin Halloy, Baptiste Isaia, Philippe Lecrenier i Renaud Riga. Ta odstupanja predmeta i ono što zvukom opisuju imali smo već prilike vidjeti u maštovitim radiofonijskim igrama Pavlice Bajsić Brazzoduro. Narativnu liniju Nicolas Ancion i Collectif Mensuel grade na istraživanjima slomljene ekonomije nejednakosti Thomasa Pikettyja, Emanuela Saeza i Gabriela Zuckmana. Glasovi moćnika preuzeti iz različitih filmskih uspješnica Michael Douglas, Judi Dench i Tom Cruise promiču nejednakost izvan svake kontrole te njihovi fiktivni dijalozi nalikuju stapaju Vuka s Wall Streeta i Austina Powersa. Jednakom ironijom trupa oblikuje i pravednike, Juliju Roberts i Seana Penna, novinarku i voditelja pučke kuhinje te plaćenika Sylvestera Stallonea. Plaćenikova potraga za novinarkom zauzima posebno mjesto iluzije i jezičnih igara te izražen komični aspekt.

Mnogo se tu prostora otvara iluzijama, a malo kazalištu. U različitim su se suvremenim izvedbama nerijetko više ili manje uspješno načinjali parodijski slojevi trenutačnoga sistema od Noćnog života Ivana Vidića, Ljudskoga demokratičnog cirkusa Sakešvilija Roka Vilčnika do Sloboda je najskuplja kapitalistička riječ Maje Pelević i Olge Dimitrijević. Belgijsko se humorno tumačenje trenutačnoga društvenog poretka čini kudikamo bezazlenijim jer poput pravog akcijskog trilera pruža jednokratnu razonodu, koja nestaje iz pamćenja nakon izlaska iz dvorane.

Nataša Govedić ispravno uočava ovogodišnji modus operandi Festivala svjetskoga kazališta koji je u prvome redu obilježen filmskim projekcijskim tehnikama, a ne legendarnom potrebom kazališta da na mjesto iluzije postavi samosuočenje i kritiku. Četiri su predstave bez obzira na različitost poetika i formi poslužile kao dobar PR načelne slobodoumnosti. Narativi nisu postavljali pitanja o uzrocima tih općeljudskih katastrofa poput: Zašto su naši životi prepuni žaljenja i potrebe za drugim? (Što ako su otišle u Moskvu), Od čega bježimo stalno se vraćajući prošlosti? (Ramona), U kojoj je mjeri ljubav obilježena gubitcima? (Sestre Macaluso) i Koliko smo sami odgovorni za građenje društvenih diskrepancija (Blockbuster). Naprotiv, potvrdili su nam da je svijet u kojem živimo, svijet s malo hrabrosti.

Anđela Vidović

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.