prvo slovo kulture

Bijeg stepfordske supruge iz dragovoljnog ropstva

Lana Del Rey
Iza nostalgije za dobrim starim vremenima kad je sve bilo toliko bolje nego danas krije se, uglavnom, dirljivo djetinjasto opiranje spoznaji da je mladost prošla; da nije stvar u izgubljenom vremenu, nego u izgubljenoj mladosti, a to boli i ljuti.

Dodajte tome i dozu patroniziranja i dobili ste sve što emocionalno angažirani hejter Lane Del Rey, pop-kulturne ikone trećeg tisućljeća, ima za ispoljiti. Patroniziranje je, naravno, izraženije jer se radi o ženi.

Lik i djelo Lane Del Rey nerazdvojivo je od njezine vojske hejtera, koji su od njezinog veličanstvenog početka „ozbiljne karijere“ (u koju se ne ubraja opskurni ali simpatični prvi album, objavljen pod imenom Lizzie Grant), objavom pjesme „Videogames“ ujesen 2011. godine, oglašavali zamjerke. Zamjerali su joj svašta. To što je operirala usne, valjda i nos. To što se nije morala mučiti da dođe do slave i novca, nego joj je bogati tata platio korištenje vrijednih arhivskih snimaka u divnom spotu za tu pjesmu koja je u tren oka stekla težinu himne. Zamjerali su joj što glumi divu.

Zamjerke su imale snagu kletve, kao da je svojom glazbom oskrvnula svetinje rocka iz sedamdesetih, kao da je otkopala grob i razbucala kosti Johnnyja Casha. Ona i zvuči kao ženski Johnny Cash, kao poboljšana verzija Nancy Sinatre ukrštene s Lou Reedom. Zamjerali su joj što je na jednom ranom nastupu uživo zvučala baš bezveze i otad se za njom vuče sumnja u izvornost njezina talenta. Bi li Lana Del Rey bila globalna zvijezda da nije vojske producenata i menadžera koji održavaju glamurozni mit o njoj, koji su joj odabrali čak i ime?
Na Internetu se može pronaći nekoliko fotografija iz njezina “prijašnjeg života”, dok je još bila obična cura običnog imena, Lizzie Grant, koja piše i izvodi svoje pjesme u klubovima po New Yorku, koja na pozornici djeluje krhko i dirljivo tremaški. Okrenuvši leđa tom identitetu, Lizzie (rođena Elizabeth) ne preuzima visoko seksualizirani imidž prema kakvim ciljaju najpopularnije glazbenice današnjice, ne preuzima masku dvodimenzionalne vamp žene ni imidž drske provokatorice koji dobro prodaju Rihanna, Katy Perry, Taylor Swift, Iggy Azalea ili Nicki Minaj – a u „osnovni paket“ uključena je golotinja.

Lana Del Rey se ne zadovoljava prokušanim i potrošenim obrascima. Na svom prvom albumu, Born To Die, koji u rekapitulacijama glazbe ovog tisućljeća redovito zauzima najviša mjesta, ukazuje se kao skrušena ljepotica u bijelom, pali anđeo, prokleta madona, lijepa kao ikona. Sve pjesme su o ljubavi, sve ljubavi su pogrešne, neke od tih priča i uznemiruju. Ne govori puno, ne smije se nikad. Obožavatelji su nijemi, hejteri su također zamukli. Njezin izgled kopiraju djevojke diljem svijeta; vijenčić od cvijeća u raspuštenoj kosi zaštitni je znak pokreta koji je krenuo od Lane Del Rey. Njezina potreba da bude jedinstvena doživjela je ironični obrat, kopiraju je milijuni, samo na način na koji štreberi barataju citatima, ispraženjeno od svih onih aluzija koje je ona ugradila u taj vjenčić – aluziju na fine mrtve djevojke na platnima prerafaelitskih slikara, aluziju na tihi otpor protiv ideala savršene domaćice iz pedesetih. Vojske njezinih klonova preuzele su samo ono najočitije – cvijetak u kosi kao novu, larpurlartističku hipijevštinu.

Priča se dalje nastavlja ovako. Od objave „Videogames“ na Internetu do vrhunca njezine slave prošlo je samo nekoliko mjeseci. Četiri godine i dva albuma kasnije, neki još uvijek čekaju da trend prođe, da krivulja njezinog uspjeha padne. Ali Lana Del Rey je tu da ostane. Kritičar koji joj je zločesto predviđao brzi nestanak iz kolektivnog popkulturnog sjećanja, ostao je zapamćen po toj gluposti, koja se još uvijek citira uz podsmijeh. Njezina se stvar „Fucked my way up to the top“ (Uspela sam se do vrha preko kreveta) može uzeti kao duhovit odgovor zajedljivim jalnicima.

Ovih dana objavljen je album Honeymoon. Kad bi njezini albumi bili knjige – a oni su tako gusto zasićeni naracijom da je sasvim moguće „čitati“ ih tako – tada bi „Born To Die“ bio nešto kao antologija fikcije o odrastanju američkih djevojaka, a „Honeymoon“ (Medeni mjesec) bio bi roman o divnoj propasti braka. Lirski subjekt Lane Del Rey odrasta zajedno s njom. U „Born To Die“ bila je djevojka koja je zaluđena svojim muškarcem. Ni traga feminističkoj samosvijesti u pjesmama poput „Off to the Races“ ili „Born to Die“ koje zvuče kao zavjeti, kao rituali bezuvjetne predaje. Ona, naprosto, obožava i spremna je podčiniti se. Ništa ne traži zauzvrat. „I will love you till the end of time / I will wait a million years“. Bit će ponizna i krotka, i čekat će ga. Glumatat će praznoglavu školarku ako on hoće. Kad on zatraži, bit će koketna starleta, ili mazna Lolita. U „Off to the Races“ refren je preuzet iz Nabokova, nimalo slučajno. Njezin je muškarac stariji tip, ona je njegova mala; taj se motiv, kojim je budila kontroverzu i u videospotovima, provlačio sve do Honeymoona.

Zapravo su likovi muškaraca o kojima je pjevala u „Born to Die“ zanimljiviji od te zaljubljene djevojke koja pristaje na sve. Ona je, naprosto, lobotomizirana romantičnom ljubavi. Ovo nije banalan motiv, naprotiv, njime službeno započinje modernost – u visoku književnost na velika ga je vrata uveo Flaubert s Madamme Bovary. Lana Del Rey, kao Madamme Bovary, ima svoje fatalne zablude o ljubavima i sve će završiti loše po nju. Koliko loše, otkrivamo tek u Honeymoonu. Muškarci u „Born to Die“ su opasni frajeri koji stalno nekamo odlaze. Oni su divlji, obavijeni nekom stalno prisutnom, a mutnom prijetnjom kojom je ona privučena kao leptirica žaruljom.

Ja stvarno cijenim glazbu Lane Del Rey. Volim je, zapravo, glazba je uvijek pitanje srca. I ne samo jednom, našla sam se zatečena proturječnostima: s jedne strane, ona je jedinstvena, inteligentna i zrela umjetnica, jedna od onih koje se ne mogu oponašati. (Ili ne mogu dovoljno dobro.) S druge pak strane, ta poruka o ženskoj sumbisivnosti koju primamo iz njenih pjesama – s tim imam problem. Slika žene koju ona preuzima, slika je pokorne, podređene patnice. Kad slušam Born To Die uvijek mi padne na pamet Julianne Moore u filmu Sati, u ulozi pedantne kućanice koja odluči ubiti se. Samo, kod Lane Del Rey sve je još i gore – Julianne se barem buni. Lana ne želi biti oslobođena patnje. Ona je mutirana stepfordska supruga.

I odnos prema drugim ženama uklapa se u patrijarhalni sistem – druge žene su konkurentice (I love you more / than those bitches before), predatorice s kojima treba biti na oprezu, jer je pretpostavka da je jedino što svaka žena uopće može željeti – muškarac. Malo topliju razradu te ideje nudi pjesma „This is what makes us girls“, u kojoj sjetno zaziva doba nevinosti i ženskog druženja koje nije bilo definirano njihovim odnosom prema muškarcima („God, how I hate those boys“.)

Svoja sam proturječja u vezi Lane Del Rey odlučila pomiriti tako što njezine priče o dečkima čitam kao što je Flaubert čitao Madamme Bovary (koji je pritom patronizirao) – i još više, kao ilustraciju teze da je romantična ljubav smrt feminizma. Mislim da se iz toga može izvući i nešto poučno.

I napokon, Honeymoon. Na ovom se albumu Lana Del Rey, odnosno njezin lirski subjekt, uzdigao na meta razinu pa je sad sposobna istovremeno i voljeti i biti ironična prema svojim zabludama. U ovom svijetu zatrovanom cinizmom, to se čini puno prirodnije. Mali, ali znakovit detalj je i onaj iz tek objavljenog videa za pjesmu „Music to watch boys to“ – na jednom mjestu, nakratko, Lana Del Rey napokon se nasmijala. To je divan osmijeh, priziva misao na bijeg iz zatočeništva, na oslobođenje.

Maja Hrgović

 

*izvorno objavljeno u RIF glazbenom magazinu Novog lista.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...