prvo slovo kulture

Bijeg iz Hrvatske: stockholmski sindrom bez stockholmskog životnog standarda

Hostage
Sanjala sam bijeg iz Hrvatske zadnjih godinu dana skoro svaku večer. 

Misli su se motale po glavi, redovito ponavljajući: “Koji te đava vraćao u ovu vukoj$binu?!”. Da se razumijemo, prije šest godina, kad sam se vratila iz New Yorka u Zagreb, hrvatska metropola mi se nije činila kao loše mjesto, dapače, vratila sam se puna elana da iskoristim to što sam kući – svoja na svome, spremna pružiti znanje naučeno u inozemstvu. Točno šest godina kasnije – prosinac 2013. – ležim u krevetu proklinjući dan kad sam naivno odlučila zamijeniti izazov ostanka u Americi za opjevane skute lijepe nam naše.

Potrošila sam zadnje novce na dvije jednosmjerne karte za Nizozemsku. Nerazrađeni plan da dečko i ja odemo na blef te probamo sklepati život (makar na crno, Balkanci smo, snaći ćemo se…), činio se kao bolje rješenje od ostanka u rupi u kojoj smo se našli u svojim kasnim dvadesetima. U ovom trenutku više nije stvar ni novca koliko psihičkog stanja: jednostavno, počneš pucati nakon toliko odbijenica, zatvorenih vrata, financijske ovisnosti, pogotovo jer si toliko truda uložio da bi bio nešto.

Za razliku od mnogih u našoj državi, imala sam neke privilegije – roditelje koji su me podržavali (i uzdržavali kad je kriza uzela maha), riješeno stambeno pitanje i mogućnost daljnje edukacije kad nisam imala posla. Za to sam iznimno zahvalna, ali jedino roditeljima, jer država nije za mene napravila, prostite na izrazu, goli k…

Neću nikad reći da je moj uspjeh i rad nešto vanredno, jer sam imala poprilično lakši start, ali ipak želim da se svaki trud i rad poštuje. Znam da postoje puno gore sudbine, a mi kao individualci se ponosimo time da stalno naglašavamo kako postoje gore sudbine dok trpimo vlastitu. Treba prestati živjeti na način – bar imaš posao, bar imaš stan, bar imaš školu, bar nisi gladan, kad realno u dosta slučajeva životariš, ali ne živiš. Jedan prosječni Šveđanin ne razmišlja o tome hoće li imati jesti sutra, jedan Amerikanac glasno reagira kad mu je učinjena nepravda, jedan Englez neće dopustiti da ode neplaćen ako je uložio svoje vrijeme u neki posao. Tu se mi razlikujemo. U ovom jadu države na rubu ekonomske propasti, jedino što imamo je opravdanje da ne smijemo kukati i biti glasni kako je loše, pa i ako nemamo ništa – jer uvijek ima netko drugi u većim govnima. Međusobno komentiramo koliko nam je teško, ali kad nam netko drugi ukaže na kritičnost stanja, branimo zemlju rak, kao da je defenziva lijek za sve loše. Nek je loše, ali bar je naše – kupujmo Hrvatsko! Stockholmski sindrom bez stockholmskog životnog standarda…

Dolazim iz fakultetski obrazovane obitelji samostvorenih ljudi. Reklo bi se – srednja klasa. Oba roditelja potječu iz potpune siromaštine Hercegovine i Dalmatinske zagore, urodi krša i kamena. Čak postoji snimka moje majke na HRT-u kako bosa u dronjcima bere kukuruz u polju ispred kuće kad je imala 15-16 godina. Svaka kuna koja je ikad uložena u moje školovanje, život, putovanje, tečaj, pružena je s nadom da će meni biti bolje nego što je bilo njoj, odnosno njima. Sada, kad mi je 29 godina, ne znam kome je teže – mojim roditeljima gledati to što bez obzira na sav njihov trud i dalje moram tražiti posao po svijetu da bih uspjela imati normalne uvjete života, ili meni, zbog toga što su toliko radili i uložili da bi meni bilo bolje, ali se i dalje moraju brinuti za sudbinu svog “sad već ne tako mladog” djeteta koje je već trebalo biti situirano.

Vjerujem da puno vas dijeli, ako ne istu, barem sličnu sudbinu. Milenijalci, zapeli na granici recesije i pustih obećanja, jeftina radna snaga kojoj se stalno servira priča da će dogodine biti bolje, da ćemo dogodine izaći iz krize, da je doma uvijek bolje nego bilo gdje drugdje samo ako još malo izdržite.

Sreća u nesreći je da smo ušli u EU – otvorena su vrata za bijeg. Otvorena mogućnost jeftinijeg školovanja. Otvoreno sve ono što se doma nije otvoriti moglo. Upravo zbog toga sad pišem ovu priču iz Gibraltara. Po prvi put u zadnjih nekoliko godina osjećam da je moj život ponovo na pravilnoj putanji, zahvaljujući jednoj poslovnoj ponudi i jednom skoku u nepoznato. Po prvi put mogu zamisliti mogućnost kupnje najobičnijeg automobila, ostvarivanja obitelji, mogu zamisliti nešto što se zove štednja iz volje, a ne iz puke nužde. Bez obzira na vlastitu sreću, ostaje sjeta i težina gledati Hrvatsku i mlade ljude koji su tamo izgubljeni u borbi s vjetrenjačama, ali i gledati one koji se kao i ja, trbuhom za kruhom, traže na putu…

Jelena Vukosav

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...