Prošla je 31 godina od katastrofe u Černobilu kada je 26. travnja 1986. godine eksplodirala aktivna jezgra reaktora broj 4 nuklearne elektrane. Požar, koji je gorio mjesecima, u nebo je izbacivao stupove dima koji su Europom i dalje širili radijaciju čak 400 puta veću od normalnih vrijednosti. Opseg štete i broj inicijalnih žrtava ovu su nesreću obilježili maksimalnom klasifikacijom, onu kakvu si je “osigurala” i nesreća u japanskoj Fukushimi 2011. godine.

Postoje dva zaštitna, bodljikavom žicom ograđena područja oko Černobila. Prvi, promjera 10 km, najugroženije je područje, ne samo jer iz elektrane kroz zidove i dalje izbijaju izrazito radioaktivne čestice prašine koje se i dalje šire cijelim područjem, već i zbog više od 800 lokacija na kojima je zakopan nuklearni otpad iz Černobila i još četiri preostale nuklearne elektrane u Ukrajini. Krug od 30 kilometara drugi je pojas Zabranjene zone kojoj je pristup strogo zabranjen. Kako je radijacija zapravo nevidljiva sila koja se premješta ovisno o vremenskim uvjetima, teško je predvidjeti u kojem će se smjeru kretati, pa je tako mnoštvo slučajeva ozbiljnih oboljenja od utjecaja radijacije čak i izvan Zabranjene zone.

Isprva, vlasti su negirale opasnosti po zdravlje lokalnog stanovništva, pa su čak i radnici koji su obavljali sanaciju područja radili bez odgovarajuće opreme, direktno izloženi ogromnoj količini radijacije kroz vremenski period osjetno duži od onog koji je u takvim situacijama predviđen. Kako bi prikrile prave razmjere štete, vlasti su slučajeve akutne radijacijske bolesti pogrešno dijagnosticirale kao napadaje panike.

Ne može se sa sigurnošću utvrditi koliko je točno žrtava ove nesreće. Oni koji nisu umrli u prvim danima ili mjesecima, počeli su obolijevati na razne načine. Do danas se sa sigurnošću može utvrditi samo da je černobilska radijacija izravno kriva za tisuće slučajeva oboljenja od raka štitnjače. Utvrđeno je i kako su mlađi ljudi podložniji utjecajima radijacije od starijih osoba, što se navodi kao razlog zašto su vlasti neslužbeno dopustile da nekoliko desetaka osoba koje su se nakon ograđivanja Zabranjene zone ušuljale kroz šikaru i bodljikavu žicu natrag do područja u kojem su živjele prije nesreće. Većina tih starijih ljudi zapravo su žene, a upravo su one bile tema dokumentarca “Černobilske babuške” koji je prikazan u sklopu ovogodišnjeg DokuMA Film Festivala u Makarskoj.

Teško je razumjeti zašto bi netko nakon takve nesreće htio živjeti u potpunoj izolaciji, na zemlji koja je toliko otrovna da ne smijete dirati vegetaciju i vodu, a kamoli je konzumirati svakodnevno, kao što to ove babuške rade. Svoje goste u maniri brižnih domaćica obavezno počaste domaćim urodom, krastavcima, ribom ulovljenom u lokalnim potocima, gljivama ubranim u otrovanim šumama. Kao da namjerno negiraju sva upozorenja, ove bakice žive usred evakuiranih područja kao da se nikada ništa ozbiljno nije dogodilo.

“Da se nisam vratila tu, odavno bih umrla”, fraza je koju uz domaću rakiju koju sami proizvode ove bakice često izgovaraju, pokušavajući uvjeriti pridošlice da unatoč svim okolnostima, ovo ipak jesti njihova “domovina”, kako joj tepaju, koja im daje snagu i život. “Nikada neću otići odavde, makar mi život ovisio o tome”, kaže jedna od njih, ne shvaćajući ni sama koliko težine zapravo nose te riječi.

Ove bakice bile su među stotinama tisuća onih koji su nakon eksplozije evakuirane u okolna, sigurna područja. “Nisu nam htjeli dati ni čašu vode jer su mislili da smo sa sobom donijeli radijaciju. Užasno su nas tretirali”, kroz suze se prisjeća 80-godišnjakinja koja je tada odlučila da će radije živjeti na zemlji koju toliko voli, makar ona bila usred Zabranjene zone, nego u takvim uvjetima živjeti u izgnanstvu. “Kada me ljudi pitaju kako sam se vratila, ja kažem da sam došla helikopterom”, kroz smijeh kaže druga. Prava istina je da su se poput ilegalnih imigranata provlačile kroz bodljikavu žicu i žbunje, kroz otrovna područja, do straćara u kojima danas žive. I zaista se doimaju sretno, obrađujući zemlju, uzgajajući poljoprivredne kulture, u potpunosti uživajući u činjenici da su same svoje gazdarice i da nikome ne moraju polagati račune, kao što bi to radile u izgnanstvu.

I zaista, autori dokumentarca nude i drugačiju stranu priče, onu koju pričaju bakice koje su zajedno odrasle u selu Maševo (koji se danas nalazi unutar prvog, najopasnijeg kruga Zabranjene zone za koju kažu da će takva, zabranjena, ostati zauvijek). Sve one zajedno su evakuirane i danas žive izvan Zabranjene zone, zajedno se kroz suze prisjećajući života kojeg su nekoć imale. “To je moja domovina, sve bih dala samo da se mogu vratiti”, pričaju babuške s osjetnom težinom u glasu, svjesne i same da svoju voljenu domovinu neće vidjeti više nikada.

 

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!

                                                                                       Silvije Strahimir Kranjčević, Moj dom, 1897.

Istraživanje provedeno među evakuiranima i onima koji su se odlučili ušuljati unatoč svim očekivanjima svjedoči o tome da one koje žive unutar Zabranjene zone žive duži i sretniji život od onih koji su evakuirani s ovih područja i prisiljeni su ostati u izgnanstvu. Tuga i tjeskoba zbog nemogućnosti povratka vlastitom zavičaju, potvrđuju stručnjaci, zaista prizivaju smrt. Djedovina, dom i zajednica, čini se zaista mogu biti jači od radijacije. Ovaj dokumentarac nosi nevjerojatnu priču o ljubavi prema domu i iscjeljujuće moći uzimanja sudbine u svoje ruke.

Kad dobijete uvid u te dvije strane priče počinjete polako razumijevati razloge zbog kojih černobilske babuške i dalje inzistiraju na ostanku, čak i nakon svoje smrti. Tijekom snimanja dokumentarca, jedna od babuški je zbog pada prevezena u bolnicu izvan Zone, gdje je preminula. Sukladno njezinoj želji, tijelo joj je prokrijumčareno natrag u Zonu gdje je ilegalno pokopana. Černobilskih babuški ostalo je još jako malo i uskoro ih više neće biti. Onda kada nestane i posljednji stanovnik ovog područja, vlasti će zapečatiti ovo mjesto i pobrinuti se da se tu više nitko ne naseli. Dok se to ne dogodi, sestrinstvo ove babuške drži na okupu u jedinstvenom naumu – da unatoč katastrofi i izolaciji drže uporište na jedinom mjestu koje su ikada mogle nazvati svojim domom.

***

“The Babushkas of Chernobyl”, 2015, SAD, ’72
Režija: Anne Bogart, Holly Morris
Scenarij: Holly Morris
Direktor fotografije: Japhet Weeks
Montaža: Richard Howard, Mary Manhard

O REDATELJICAMA:
Holly Morris je višestruko nagrađivana redateljica i producentica, stvara filmove koji propituju i istražuju živote hrabrih žena današnjice diljem svijeta: Behind Closed Chad-ors (Iran), Holy Cow (India), Mana Wahines (New Zealand), Paradox Found (Cuba). Anne Bogart je po cijelome svijetu snimala materijale za popularnu seriju o putovanjima Globe Trekker. Pisala je za časopise W magazine, The Los Angeles Times, Women’s Wear Daily i ElleDecor. Živi na relaciji LA – London.

KH

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.