prvo slovo kulture

Intelektualci, prijatelji stari, gdje ste (u slučaju Agrokor)?

Hrvatsko društvo na svome lageru ima obilje intelektualaca. I to ne mislim nužno u onom posprdnom smislu, smislu raznih kafanskih Aristotela i Spinoza (iako ima i toga), nego je naprosto riječ o činjenici – mnoštvo državno-financiranih sveučilišta, fakulteta, akademija, instituta, muzeja, zaklada, Matice i matica kroz desetljeća je iskristaliziralo nemali broj osoba koje u javnosti nastupaju kao intelektualci.

Artikulirani javni glas ili tek plaćenik s boljim PR-om?

Pritom potonje ne treba shvatiti kao neko misaono prelamanje javnog i privatnog, već kao datost, s obzirom na to da su ‘oni drugi’, intelektualci koji bi sami sebi bili poslodavci, živeći od neke uže ekspertize, prodaje knjiga, gostujućih predavanja i slično – u Hrvatskoj granično nepostojeći.

Stoga, kada govorimo o hrvatskom intelektualcu, gotovo uvijek govorimo o osobi koja živi razmjerno udoban život pošteđen fizičkoga rada i koju plaća hrvatsko društvo. Ne država, jer država nema svoje novce. Plaća je društvo.

Pristojnije, školske definicije intelektualca dovode upravo u vezu s društvom, govore o intelektualcu kao visokoobrazovanoj osobi koja ima dublji uvid u goruća društvena pitanja no što ga ima prosječni čovjek, namjenjujući mu tako ulogu artikuliranog javnog glasa, a katkad i, ambicioznije gledano, društvene savjesti.

Goruće pitanje u Hrvata ne zanima intelektualce?

Ima li pitanja koje je po hrvatsko društvo trenutno relevantnije od onog Agrokora? Nema.

Naime, pitanje je to koje se, u definiciji, direktno odražava na sudbinu oko 30 000 hrvatskih građana (i njihovih obitelji) zaposlenih u koncernu, potom se kapilarno odražava na sudbinu nekoliko desetaka tisuća zaposlenih u Agrokorovim poduzećima-kooperantima, a na kraju – još kapilarnije – i na nekoliko milijuna građana trenutnih obveznika (i budućih korisnika) mirovinskih fondova, koji su obilno ulagali u poduzeća sada dokazano upitne kvalitete iz sastava koncerna Agrokor.

Pred nama je dakle prvoklasno goruće društveno pitanje, koje je u stanju usijanja barem nekoliko mjeseci. A gdje su intelektualci?

Istupi „intelektualaca o svome trošku“

S iznimkom Velimira Šonje, Mate Mijića, Goranka Fižulića, Gorana Vojkovića, Jasne Garašić i Andreja Grubišića te skromnog doprinosa emisije ‘Peti dan’ – artikuliranih, intelektualnijih istupa u ovom pitanju bilo nije i – nema. Pritom valja napomenuti da Garašić i Grubišić i nisu intelektualci u užem smislu, oboje su neprikosnoveni stručnjaci za specifična područja, Garašić za stečajno pravo, Grubišić za financije. Nije naodmet primijetiti da ovdje navedena imena uglavnom spadaju u skupinu ‘onih drugih’ intelektualaca, ‘intelektualaca o svome trošku’.

Istupi jednog desnog i jednog lijevog intelektualca

Uz ove istupe, još su dvije osobe koje figuriraju kao intelektualci (jedan ‘desni’ i jedan ‘lijevi’) istupale. Nisu u društvu gore navedenih imena jer su im ‘istupi’ bili ponešto ezoterični, s otprije pripremljenom agendom, njihovo očitovanje o Lex Agrokoru bilo je u funkciji nečega sasma drugog. ‘Desni’ je intelektualac tobože ‘analizirao’, pri čemu se cijela analiza mogla svesti na suptilno-nesuptilno ‘držanje štange’ premijeru Plenkoviću, n-tom političaru kojem se pokušava prišmajhlati, a ‘lijevi’ je intelektualac nizao hermetičke, zakrabuljene upise o Agrokoru s prenategnutim jalovim ciljem pokazivanja na ovom hrvatskom mikro-primjeru da ovo čak nije terminalna faza ‘hrvatskog kapitalizma’, već primjer malignosti kapitalizma kao takvog.

Ovdje nipošto ne impliciram da su intelektualci morali biti protiv Lex Agrokor rješenja, dapače, bilo koja konkretna pozicija o konkretnom problemu bila bi u javnom prostoru dobrodošla. No toga bolno nije bilo.

Jeziva tišina intelektualaca

Kako to da od horde intelektualaca, koji su uvijek i nepogrešivo tu kada se govori o snažnim i epohalnim pojmovima kapitalizma, socijalizma, Jugoslavije, Hrvatske, Domovinskoga rata, Drugoga svjetskoga rata, ustaša, UDBA-e, farmaceutske industrije, hrvatskoga jezika, kurikula, francuske Nove desnice, neokonzervativizma, izraelsko-palestinskog sukoba, Trumpa – sada intelektualaca ne bješe? Gdje su peticije podrške/kritike? Gdje su feljtoni i polemike? Gdje su tribine i okrugli stolovi?

Naivna bi interpretacija rekla da je solidan broj intelektualaca polit-ekonomski i institucionalno nepismen, pa biraju ne ulaziti u materiju kojom ne vladaju propisno. No, takvu bi interpretaciju opovrgla činjenica da se ti isti intelektualci dosad nisu libili bezbroj puta ispoljavati svoja mišljenja o najrazličitijim mogućim pitanjima, daleko od svojih primarnih fahova.

Kada bi se pak redefinirala definicija intelektualca s kojom smo krenuli, i time prestalo čuditi kako to da ‘čuvara društva’ nije ni vidjeti ni čuti u trenutcima u kojima društvu gori pod petama – kada bi se intelektualci definirali kao natprosječno pozicionirane individue u primarnoj funkciji svoje materijalne dobrobiti, s istovremenom pretplatom na javni prostor – možda bismo bili na tragu odgovora.

Pitanje krize Agrokora unikatno je u najmanje dva momenta

Prvi je taj da ovo nije klasičan sukob. Ovo nije sukob socijalizma i kapitalizma, prije sraz kasno-socijalističko-rano-tranzicijsko-kapitalističkog abortusa s jedne, i blijedog ufanja o nekoj zdravoj tržišnoj ekonomiji civilizacijske prirode s druge strane. Ovo nije sukob desnice i ljevice, jer je hrvatska ‘desnica’ Agrokor u ovom obliku stvorila, a hrvatska ga je ‘ljevica’ takvim održavala. Ovo nije arhetipski sukob pravde i nepravde, u slučaju puštanja Agrokora niz vodu nepravda bi se momentalno nadvila nad tisuće radnika, ovako će se možda nadviti nad stotine tisuća hrvatskih poreznih obveznika. Pitanje je ovo onkraj dosadašnjih utabanih ‘podjela’, pitanje koje ne nudi toplu sigurnost karteliziranih klastera. Istupiti u ovom pitanju za intelektualca znači izići na svojevrsnu vjetrometinu.

Drugi je moment onaj konkretnih troškova za iskazano mišljenje. S obzirom na da je Lex Agrokor čedo konkretne vlade i konkretnog premijera, istupiti protiv tog rješenja u gusto isprepletenoj mreži proračunom pogonjenih kotačića znači momentalno riskirati pozicije, sadašnje ili buduće. Nitko ne zna koliko će Plenković trajati. Istupiti pak nedvosmisleno u korist Lex Agrokora, zbog visoko-neizvjesnog epiloga – u elektriziranoj temi obasjanoj svjetlima reflektora znači po potencijalnom krahu ubrzo navući na sebe bijes nemalog broja detroniziranih ljudi.

S druge strane, docirati s katedre i kolektivnog ugovora o ‘kapitalizmu’, ‘komunizmu’, ‘Jugoslaviji’, ‘Americi’– ne nosi neke pretjerane troškove sa sobom, a koristi su – već tu.

U svakom slučaju, hrvatski intelektualac i u ovom pitanju na kraju dana – pobjeđuje. Hrvatska, kao i uvijek, gubi. Narod koji ima ovakve intelektualce, ne treba brinuti za svoju budućnost. Nema je.

Aleksandar Musić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...