Velike obljetnice u vrijeme homo consumensa gotovo u pravilu podsjećaju na potpunu marginalnost kulture u društvu i nedostatak promišljene repertoarne politike u hrvatskim kazalištima. Primjerice, Shakespeareovu smo četiristotu obljetnicu smrti retrogradno proslavili ove sezone čak jednom, uvjetno domaćom produkcijom Zimske priče u režiji Polly Tritschler HNK-a Zagreb i gostovanjem Hamleta beogradskog JDP-a u režiji Aleksandra Popovskog, radikalnog isključivo u pokojem novinskom naslovu. Kako onda proslaviti, obilježiti i njegovati četiristo pedesetu obljetnicu smrti pisca, glumca i za neke urotnika Marina Držića? Teško je i nemoguće u kratkoj formi obuhvatiti sve finese koje takav angažman obuhvaća. Dom Marina Držića u Dubrovniku nizom raznovrsnih programa umješno odgovara na većinu, no Držić bez pozornice i ambijenta nije postojan, proživljen i zaživljen s publikom.

Teatrolog, dramaturg, kazališni kritičar i dugogodišnji urednik Dramskoga programa na HR-u Hrvoje Ivanković u detaljnoj, živoj i iznimno vrijednoj studiji Držić na Igrama istražuje odnos Dubrovačkih ljetnih igara prema piscu od 1950. do 2015. te daje širu sliku razumijevanja zašto danas dum Marinovo slojevito i zahtjevno kazališno pismo u scenskom životu promatramo više kao neželjeno traganje, a manje kao zabavni, problemski, prošli, ali i suvremeni kazališni doživljaj. Problem je po mojemu sudu širi od samoga Držića i krije se u nedostatku bilo kakvog kontinuiteta od nepostojanja kulturne politike, vječnih prijepora oko Marulićevih dana, osnivanja i gašenja raznoraznih festivala, nedovoljno promišljenih repertoarnih politika, nenjegovanja hrvatskoga dramskog pisma, dugogodišnje krize redatelja, osiromašenja kazališne kritike do neodgajanja kazališne publike. Kazalište postaje stihijskim patchworkom. No, vratimo se Držiću.

Dobri temelji

Prisutnost Držićevih djela na Dubrovačkim ljetnim igrama i značaj koji su upisale u povijest našega ambijentalnog kazališta važno je za kontinuitet izvođenja – od 1950. pa naovamo izvela se trideset jedna premijerna i dvadeset tri gostujuće produkcije, navodi Ivanković. U tom je razdoblju (1950-91) otkriven Držić kao živ i izazovan pisac, naš suvremenik u režijama iz pedesetih i šezdesetih Branka Gavelle, Marka Foteza, Bojana Stupice i Koste Spajića do suvremenijih pomaka u režijama Joška Juvančića i Ivice Bobana sedamdesetih i osamdesetih. Važno je u tom kontekstu spomenuti Ivicu Kunčevića i Paola Magellija koji su pomaknuli granice u društveno osviještenom i politiziranom iščitavanju Držića. Zadnji trijumf mladosti i novije interpretacije zaživjele su s Krešimirom Dolenčićem i Ozrenom Prohićem. Nakon Dolenčića i Prohića, nemamo mlađih redatelja od četrdeset i pet koji bi se usudili pozabaviti s Držićem, a to upućuje na već spomenutu krizu redatelja. Autorski projekt redatelja mlađe generacije Saše Božića, Skup: igre (2012) završio je bez ideja i rasprave što je nama Držić danas. Dobra osnova nekadašnjim živim uprizorenjima Držićeva djela bilo je shvaćanje humora kao onoga koji razvija kritičku svijest, koji je subverzivan, bogat i slojevit, a ne zakržljale mašte.

Dundo Maroje (DLJI, 1970, r. Kosta Spajić)

Držić u budućnosti?

Postavljena Držićeva djela izvan konteksta Dubrovačkih ljetnih igara i Kazališta Marin Držić u Dubrovniku, danas su zanemariva, stoga se i repertoarna bezidejnost Igara u 21. stoljeću čini problematičnom u širem, ali i užem kontekstu. Odnos koji oblikujemo prema velikom piscu odaje dojam sveopće stagnacije, rutinerstva, površnosti i samoreklamerstva. Čak se ni ususret obljetničkoj 2008. nisu pokazale drukčije naznake izvan toga obrasca, a suvremena iščitavanja pritom nisu doprinijela široj kontekstualizaciji i razumijevanju. Proplamsaji nade pojavili su se s Dum Marinom u pohode (r. Joško Juvančić) koja je donijela nove, a danas šire poznate, uzdanice hrvatskoga glumišta, primjerice Vedrana Živolića, Gorana Bogdana, Silvija Vovka, Neru Stipičević i Igora Kovača, i Arkulinom (r. Krešimir Dolenčić) smještenom u grad kao destinaciju gdje je novac jedini ”car i gospodar”. Bez mlađega i/ili novoga redatelja koji bi se uhvatio s Držićem u koštac. Problem je kako sam već naznačila mnogo širi. Pitanje odnosa prema baštini pitanje je i odnosa nastavljanja niza izborenih pobjeda i/ili poraza. Kako Ivanković zaključuje, za pristojan i dobar Držićev teatar nije potreban isključivo talent, afinitet, temeljitost svih kazališnih subjekata, problem je u širim procesima koji započinju još sa sustavom akademskog obrazovanja te tamo stečenim znanjima i umijećima koji se samo nastavljaju na već mnogo puta ponovljenu priču o potrebi za kontinuitetom, vizijom i barem obrisima odnosa ne samo prema Držićevu djelu, nego i kulturi u cjelini.

Anđela Vidović

 

 

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.